Dezinformacije više nisu samo bezazlene laži koje kruže internetom. Njima se pokušavaju destabilizirati institucije, utjecati na izbore, produbiti podjele i narušiti povjerenje građana u demokraciju.

U prvom dijelu razgovora za Net.hr hrvatski europarlamentarac Tonino Picula upozorio je na ruske hibridne aktivnosti, opisao kako prepoznati koordiniranu kampanju te otkrio kako mu srbijanski tabloidi pripisuju izjave koje nije izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu.

No, ako su manipulacije sve sofisticiranije, lažni sadržaji sve uvjerljiviji, a umjetna inteligencija svakome omogućuje stvaranje fotografija, snimki i izjava koje izgledaju autentično – može li se prosječan građanin uopće obraniti?

U drugom dijelu intervjua za net.hr Picula govori o utrci tehnologije i etike, odgovornosti velikih digitalnih platformi i ulozi medija koji se pod pritiskom brzine i klikova bore za vjerodostojnost. Otkriva i što je naučio educirajući mlade i starije građane o lažnim vijestima te upozorava na pogrešnu pretpostavku da su generacije odrasle uz internet automatski otpornije na manipulaciju.

Prije nekoliko godina pokrenuli ste programe edukacije o dezinformacijama i došli do iznenađujućih rezultata tko najviše među građanima prenosi lažne vijesti. Otkrijte nam detalje.

Riječ je o pionirskim projektima u hrvatskom medijskom i političkom prostoru. Bilo je ljudi koji su se time bavili i prije mene, ali ja sam prije otprilike šest godina, dvije godine zaredom, pokrenuo programe namijenjene različitim skupinama.

Prvi je bio projekt „Kidalica lažnih vijesti“, namijenjen srednjoškolcima i studentima. Sljedeće sam godine za naše starije sugrađane pokrenuo program „Hodalica kroz lažne vijesti“.

Ono što sam iz tih projekata naučio nije me iznenadilo sadržajem, ali jest razmjerima.

I mladi i stari suočavaju se s istim temeljnim problemom, a to nije nedostatak informacija. Njih možda ima i previše.

Sjećam se jedne dobre dosjetke.

Prije 20 ili 30 godina tragali smo za informacijama kada smo htjeli napisati tekst, diplomski ili doktorski rad. Danas informacije pronalaze nas. U načinu na koji informacije traže svoju ciljanu publiku treba biti izrazito oprezan, ali i sve bolje obrazovan kako bismo se mogli snaći.

Informacijski prostor u kojem živimo toliko je zasićen da provjera postaje napor koji se odgađa, dok je dijeljenje informacija gotovo refleksno. Upravo se u toj pukotini između primitka informacije i njezine provjere često nastanjuju dezinformacije. Algoritmi tu pukotinu ne zatvaraju, nego je proširuju.

Njih ne zanima je li nešto istinito, nego može li potaknuti angažman. Kada smo pokrenuli „Kidalicu lažnih vijesti“ za srednjoškolce i studente, pošli smo od pretpostavke da su mladi prirodno otporniji na dezinformacije jer su odrasli s tehnologijom.

Ta se pretpostavka vrlo brzo pokazala pogrešnom jer digitalna vještina i kritičko mišljenje nisu isto.

Stariji građani, s druge strane, pokazali su se iznimno motiviranom publikom. Predavanja sam organizirao u domovima za starije.

Sjećam se da sam jednu skupinu pitao tko se koristi Facebookom. Mislim da ih je oko 80 posto podignulo ruku. To su ljudi koji su itekako željni komunikacije sa svijetom, možda i zbog svoje životne dobi.

Istraživanja su, nažalost, pokazala da starije osobe četiri do sedam puta češće dijele netočne informacije od mlađih. Razlog nije naivnost, nego navika dijeljenja sadržaja kao društvenog čina, bez koraka provjere koji bi trebao postati automatski.

Kada im jednom objasnite mehanizme manipulacije, reakcija je gotovo uvijek ista – žele znati više.

Kampanjama smo dosegnuli velik broj mladih i educirali seniore. Svaki od tih razgovora potvrdio je isto: medijska pismenost nije urođena sposobnost, nego se uči.

Gdje je naša budućnost? Možemo li se uopće obraniti u šumi informacija i dezinformacija?

Vrlo je teško dati argumentirano optimističan odgovor jer upravo traje bjesomučna utrka.

S jedne strane potiče je želja da se alati umjetne inteligencije komercijalno iskoriste, a s druge ih strane svi koji se sukobljavaju na globalnoj političkoj i gospodarskoj sceni žele upotrijebiti kao stratešku prednost pred konkurentima.

Nedavno sam bio u San Franciscu na sastanku zastupnika u Europskom parlamentu i članova američkog Kongresa, gdje smo vodili upravo takvu raspravu.

Jedan je američki stručnjak rekao da je riječ o vrlo ozbiljnom pitanju. Ako Sjedinjene Države imaju prednost u razvoju alata umjetne inteligencije i svjesne su te prednosti, trebaju li u tom trenutku otvoriti etička pitanja i mnogo ozbiljnije provjeravati ono što umjetna inteligencija jest, znajući da globalni konkurenti poput Rusije ili Kine nemaju takvih dvojbi i da će svaki tehnološki napredak pokušati iskoristiti za nametanje svojih interesa?

To je prije svega utrka između komercijalnog i etičkog.

S tom smo se dvojbom susreli već mnogo puta.

Europska unija ipak je prostor u kojem se u znatnoj mjeri pokušava regulirati rad velikih tehnoloških kompanija, kao i društvena uloga i položaj umjetne inteligencije. To naš kontinent, odnosno Europsku uniju, čini prostorom u kojem se pojavljuje politička odgovornost prema onome što nedvojbeno nije samo naša budućnost, nego praktički već naša sadašnjost.

Postajemo li zbog toga slabiji od onih koji nemaju etičke i moralne kriterije kada je riječ o umjetnoj inteligenciji i naprednim tehnologijama?

Ne bih rekao da smo zbog toga nužno u podređenom položaju. Ako ovakvim kampanjama i razgovorima, poput ovoga koji vodimo vi i ja, uspijemo proširiti svijest o tome koliko je opasnost prisutna te ako građani postanu obrazovaniji u upotrebi modernih komunikacijskih sredstava i platformi, generacije koje dolaze vjerojatno će steći određenu otpornost. Možda neće biti potpuno imune, ali barem neće pasti već na prvoj prepreci.

Sviđa mi se krilatica koja već dulje kruži: „Na internetu si ono što dijeliš.“

Ako budemo potpuno svjesni da internetski prostor nije bezazlen, možemo iskoristiti goleme mogućnosti koje nam otvara u komunikaciji i stvoriti pretpostavke za opći društveni napredak.

Istodobno moramo biti svjesni opasnosti koje se u njemu kriju. Možda će već sljedećoj generaciji ovakav razgovor djelovati anakrono, ali do te točke ipak treba doći.

Koliko su u tome važni mediji kao neovisni stručnjaci i profesionalci?

Izrazito su važni. Međutim, priroda prikupljanja, obrade i plasiranja vijesti promijenila se u posljednjih četrdesetak godina. Danas je rad redakcija u svim medijima bitno drukčiji nego prije.

Čini mi se da danas svi robuju brzini i žele ekskluzivnost. Što je obrada neke društvene teme intenzivnija, veća je i mogućnost privlačenja većeg broja gledatelja, slušatelja i čitatelja.

Po srednjoj sam stručnoj spremi novinar i sjećam se krilatice iz jednog udžbenika koja je opisivala američke tabloide: „Ako ima krvi, ide na naslovnicu.“

Glad za informacijama koje podižu nakladu uvijek je postojala.

Međutim, tehnologija i današnji način obrade vijesti radikalno su povećali opasnost da manipulacija i falsifikat, plasirani bez ikakve provjere, zamijene profesionalno obrađenu vijest iza koje stoje autori s integritetom.

Zato moramo imati dobro obrazovanu publiku kojoj se mediji obraćaju, ali i mediji moraju raditi na vlastitoj vjerodostojnosti.

Koji biste savjet dali građanima? Komu vjerovati i gdje tražiti točne informacije? 

Kada neka informacija u vama izazove snažnu emocionalnu reakciju – ogorčenje, strah, ponos ili euforiju – zastanite.

Upravo je ta emocionalna reakcija signal da nešto treba provjeriti, a ne automatski podijeliti. Dezinformacijske operacije, kao što smo dosad naučili, ne djeluju na razum, nego na emocije. Osmišljene su tako da reagirate brže nego što biste inače reagirali.

Svaki put kada u tome uspiju, postali ste dio njihove distribucijske mreže, čak i ako toga niste svjesni. U digitalnom prostoru, koji je osmišljen tako da ukloni stanku između podražaja i reakcije, taj trenutak zastajanja predstavlja čin otpora. To je najvažnija stvar koju sam naučio radeći na ovim projektima.

Prethodni dio ovog intervjua u kojem govori o vlastitom iskustvu dezinformacija i lažnih vijesti u srpskim medijima kao i o presedanu u Europi kada su u Rumunjskoj poništeni izbori kad je pobjedu odnio manje poznati izazivač i to zahvaljujući manipuliranju informacijama, pogledajte OVDJE. 

Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran ili obvezan informacijom, informacijama ili gledištima izraženima u okviru projekta za koji su odgovorni isključivo autori, intervjuirane osobe, izdavači i osobe zadužene za predstavljanje programa javnosti u skladu s primjenjivim zakonom. Europski parlament se također ne može smatrati odgovornim za neposrednu ili posrednu štetu do koje može doći u okviru ostvarenja projekta.

Objava Picula upozorava građane na opasnu igru: ‘Kad vas nešto razbjesni ili uplaši, zastanite’ pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

U razgovoru za Net.hr Picula govori o tome tko stoji iza organiziranih kampanja dezinformiranja, kako prepoznati da se neka poruka širi koordinirano, koliko je pogođena Hrvatska te kakvu ulogu imaju Rusija i domaći akteri koji prenose strane narative. Govorio je i o vlastitom iskustvu s dezinformacijama i napadima srpskih provladinih tabloida, za koje tvrdi da mu pripisuju izjave koje nikada nije izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu.

Posebno upozorava na izazov koji donosi umjetna inteligencija i globalnu utrku u kojoj se tehnološki napredak sudara s pitanjima regulacije i etike. Građanima pritom daje jednostavan savjet: upravo kada neka informacija izazove snažan strah, bijes, ponos ili euforiju, treba stati i provjeriti je prije dijeljenja. Dezinformacije, upozorava, ciljaju emocije kako bismo reagirali prije nego što počnemo razmišljati.

Kako prepoznati dezinformaciju, možemo li se uopće obraniti od sve sofisticiranijih manipulacija i zašto Picula smatra da je medijska pismenost postala pitanje sigurnosti – pogledajte cijeli intervju u videu.

Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran ili obvezan informacijom, informacijama ili gledištima izraženima u okviru projekta za koji su odgovorni isključivo autori, intervjuirane osobe, izdavači i osobe zadužene za predstavljanje programa javnosti u skladu s primjenjivim zakonom. Europski parlament se također ne može smatrati odgovornim za neposrednu ili posrednu štetu do koje može doći u okviru ostvarenja projekta.

Objava Picula o ratu dezinformacijama: Otkrio kako prepoznati orkestrirani napad i tko stoji iza njega pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

Jedan dotad slabo poznat kandidat, mreža naizgled nepovezanih profila na društvenim mrežama i izborni proces koji je na kraju poništio Ustavni sud. Rumunjska je krajem 2024. postala jedno od najozbiljnijih europskih upozorenja na to koliko daleko mogu dosegnuti koordinirane kampanje na digitalnim platformama.

Nakon što je Călin Georgescu neočekivano osvojio prvo mjesto u prvom krugu predsjedničkih izbora, objavljeni su obavještajni dokumenti koji su upozorili na nepravilnosti u financiranju kampanje, koordinirano promoviranje na TikToku, kibernetičke napade i moguće vanjsko upletanje. Rumunjski Ustavni sud potom je povukao potez bez presedana u novijoj povijesti zemlje – poništio je cijeli predsjednički izborni postupak i odredio njegovo ponavljanje.

Ovaj vrlo konkretan slučaj alarm je na budnost na koji je u razgovoru za net.hr ukazao hrvatski europarlamentarac Tonino Picula. 

U razgovoru otkriva i iznenađujuće podatke – stariji ljudi i do sedam puta češće dijele neprovjerene i lažne informacije. Daje i osobno iskustvo sa srbijanskim medijima za koje kaže da mu, osim što ga svakodnevno nazivaju ustašom i ratnim zločince, sustavno pripisuju izjave koje nije izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu. 

Kako Europa danas stoji kada je riječ o dezinformacijama i predstavljaju li one sigurnosnu prijetnju Europskoj uniji?

Dezinformacije odavno nisu samo problem medijske pismenosti ili pitanje kojim se bave novinari. One su instrument s jasnim strateškim ciljem – ne samo kako bi se zbunilo građane nego često i radi nečega mnogo opasnijeg.

Njihova je svrha destabilizirati institucije, urušiti povjerenje u demokratske procese i produbiti društvene podjele ondje gdje one već nedvojbeno postoje.To u ovim turbulentnim vremenima, zahtijeva potpuno drukčiji odgovor nego prije desetak godina.

Europska komisija je u travnju prošle godine predstavila strategiju ProtectEU, koja je prvi put integrirala zaštitu kritične infrastrukture, kibernetičku sigurnost i borbu protiv dezinformacija u jedinstven sigurnosni okvir. To nije bila simbolična gesta, nego formalna institucionalna potvrda da dezinformacije više ne pripadaju kategoriji komunikacijskih problema, nego prije svega sigurnosnih prijetnji koje se moraju tretirati ravnopravno s napadima na kritičnu infrastrukturu.

Ovu prijetnju posebno ozbiljnom čini razina tehničke i tehnološke sofisticiranosti koja je u posljednjih nekoliko godina dramatično porasla. Više nije riječ o grubom plasiranju krivotvorina koje iskusan čitatelj može prepoznati na prvi pogled.

Riječ je o ciljano osmišljenim narativima koji se ugrađuju u stvarne i legitimne društvene napetosti. Zatim se šire kanalima koji izvana izgledaju potpuno legitimno i precizno su prilagođeni kulturnom, povijesnom ili političkom kontekstu svake ciljane zajednice.

Dakle, riječ je o prvorazrednoj opasnosti.

Kako prosječan građanin može prepoznati da mu je plasirana lažna informacija?

Nekoliko je pokazatelja koji upućuju na koordinaciju.

Prvi su brzina i simultanost.

Kada ista poruka u istom trenutku eksplodira na desecima inače nepovezanih kanala i profila koji nemaju jasnu međusobnu vezu, to vjerojatno nije organsko širenje sadržaja.

Drugi pokazatelj može biti sam izvor: lažni portal koji vizualno oponaša legitiman medij, račun koji je otvoren nedavno, ali ima neprirodno velik broj pratitelja ili profil bez ikakve prethodne aktivnosti koji odjednom počinje intenzivno širiti jedan specifičan narativ.

Treći je pokazatelj sadržajna preciznost.

Koordinirana operacija cilja specifičnu publiku narativom prilagođenim njezinim postojećim strahovima, traumama, frustracijama ili predrasudama. Takva je preciznost rijetko slučajna.

Sasvim obični ljudi vrlo su često žrtve prijevara. Gotovo svakodnevno čitamo policijska izvješća o prijevarama koje mogu početi, primjerice, ljubavnom porukom, a završiti financijskim gubitkom. Mogu li dezinformacije destabilizirati i cijelu državu, a ne samo pojedince?

Mogu.

Postoje dokumentirani i konkretni primjeri da se to već dogodilo. Rumunjski predsjednički izbori krajem 2024. jedan su od najdramatičnijih slučajeva unutar same Europske unije.

Kandidat Călin Georgescu, dotad gotovo potpuno nepoznat široj javnosti, iznenada je, zahvaljujući koordiniranoj mreži računa na društvenim mrežama, snažno izbio u javni prostor. Rumunjski Ustavni sud poništio je cijeli izborni postupak, što je nezapamćen potez koji pokazuje koliko je visoka bila institucionalna procjena ozbiljnosti situacije.

Bio je to prvi takav slučaj u modernoj europskoj povijesti povezan sa sumnjom na organiziranu vanjsku informacijsku operaciju. Ta činjenica zaslužuje punu pozornost.

Svima koji se pitaju jesu li dezinformacije stvarna prijetnja ili samo tema za akademske rasprave odgovor se nameće sam od sebe.

Tko najčešće stoji iza takvih kampanja? Može li se prstom uprijeti u neku organizaciju ili državu?

To je vrlo važno pitanje jer europske institucije na njega više ne odgovaraju nagađanjima.

Rusija je u već spomenutoj strategiji ProtectEU iz travnja prošle godine izričito identificirana kao akter koji provodi koordinirane hibridne aktivnosti protiv Europske unije, i online i offline.

To nije samo politička ocjena, nego službena sigurnosna procjena utemeljena na dokumentaciji koju su prikupile obavještajne službe država članica, Europska služba za vanjsko djelovanje i neovisne istraživačke organizacije.

Ruska vanjska obavještajna služba pritom je počela vrlo otvoreno objavljivati priopćenja koja u biti služe kao kanal za distribuciju dezinformacijskih narativa. To pokazuje koliko se u ruskom pristupu briše granica između tajnih operacija i otvorene propagande.

Uz Rusiju postoje dokumentirani slučajevi koji upućuju na iranske i kineske dezinformacijske aktivnosti usmjerene prema europskoj javnosti. Međutim, ni po opsegu ni po koordiniranosti ne dosežu razinu onoga što Rusija sustavno radi od 2014., a posebno intenzivno od 2022. i početka otvorene invazije na Ukrajinu.

Važno je dodati i dimenziju koja se u javnoj raspravi ponekad previđa. Unutar Europske unije postoje domaći akteri koji, katkad svjesno, a katkad nesvjesno, pojačavaju ruske narative.

Ta dimenzija zaslužuje jednaku pozornost jer je s aspekta demokratske otpornosti možda čak opasnija od izravnih stranih izvora. Strana dezinformacija bez domaćeg prenositelja ili “pojačivača” ne može daleko stići.

Prepoznajete li takvo nešto i u Hrvatskoj?

Kada je riječ o Hrvatskoj, ne možemo se praviti da nismo pogođeni pokušajima utjecaja hakerskim napadima ili dezinformacijama.

Prije nekoliko godina svjedočili smo napadima na cijeli niz domaćih institucija, od zračnih luka do javnih službi. Hakeri su pokušavali prisvojiti podatke pohranjene na domaćim poslužiteljima ili izazvati kaos u radu javnih službi.

Sjećamo se gužvi u zračnim lukama, a ljudi koji se tom problematikom detaljnije bave već su tada upozoravali da nije riječ o izoliranoj pojavi.

Hrvatska je prepoznata kao jedna od država čija destabilizacija može odgovarati nečijim širim, globalnim interesima.

Koliko se građani mogu osjećati sigurno? Nedavno smo imali hakerske napade na hrvatske institucije, a hakeri su se hvalili da su podatke naših građana objavili na takozvanom dark webu. Mogu li se građani danas osjećati sigurno?

Građani prije svega moraju biti oprezniji. Riječ je o pojavi koja je uzela maha i koja je u vrlo zaoštrenim oblicima prisutna već otprilike dvanaest godina. Tehnologija je znatno napredovala, a da ne govorimo o umjetnoj inteligenciji.

Takvim se destruktivnim aktivnostima danas ne bave samo države koje su geopolitički suparnici Europske unije, nego i različite kriminalne skupine. One često djeluju u sprezi s pojedinim državama, ali i iz čisto kriminalnih, komercijalnih razloga pokušavaju doći do osobnih podataka, manipulirati njima ili pojedincu nanijeti neku drugu vrstu štete.

Izrazito je važno jačati informatičku pismenost.

Ljudi danas praktički ne mogu živjeti bez mobitela, neovisno o tome jesu li mladi ili stari. Moraju biti svjesni da se svaki put kada upotrebljavaju računalo, tablet ili mobitel izlažu mogućoj opasnosti.

Javni razgovor o tome svakako je prijeko potreban, ali čini mi se da je ovoga trenutka vrlo važno slijediti primjer Finske. Ona je još prije mnogo godina u dječje vrtiće uvela programe kojima se djecu od najranije dobi uči odgovorno služiti tehničkim sredstvima za masovnu komunikaciju. Građanima koji su tako obrazovani teže je manipulirati.

I sami ste bili žrtva dezinformacija ili manipuliranja informacijama. Kako je to izgledalo u vašem slučaju?

Ako razgovor uvedemo u osobnu sferu, koja svakako nije nevažna, rekao bih da metom sustavnih dezinformacijskih i kibernetičkih napada postajete onoga trenutka kada vaš rad počne davati rezultate koji nekome smetaju.

Ja sam javna osoba, obnašam javne dužnosti i djelujem u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Kada oni kojima moji stavovi smetaju nemaju argumente kojima bi osporili činjenice koje iznosim i kada je pritisak institucija Europske unije dovoljno snažan da ga se više ne može ignorirati, posežu za nečim potpuno očajničkim. Koliko god to bilo ružno, u toj očajničkoj predstavi s druge strane leži i određena potvrda da dobro radite svoj posao.

Režimski tabloidi u Srbiji ne osporavaju moje argumente niti ulaze u sadržajnu raspravu o informacijama koje iznosim. Pripisuju mi izjave koje nisam izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu.

Moje sudjelovanje u Domovinskom ratu legitimna je i, rekao bih, časna biografska činjenica koju dijelim s mnogim hrvatskim građanima. Oni je upotrebljavaju kao sirovinu za montirane priče o zločinima koji se nikada nisu dogodili. Režimski tabloidi u Srbiji, na čelu s notornim Informerom, gotovo me svakodnevno nazivaju ustašom i ratnim zločincem. To je sustavna fabrikacija čiji je jedini cilj diskreditirati osobu prije nego što informacije uopće stignu do onih kojima su namijenjene.

Dugo ste u politici i vjerojatno možete prepoznati kada počinje orkestrirano širenje dezinformacija. Gdje je granica između spontanog širenja neke informacije, političke propagande i namjerne dezinformacijske kampanje?

Postoji razlika između političke propagande, koliko god ona nekome bila simpatična ili antipatična, i organizirane dezinformacijske kampanje. Ta je razlika važna i treba je precizno povući.

Politička propaganda iznosi stajališta i interpretacije koje mogu biti pristrane, oštre ili nekome neprihvatljive. Ona pokušava tumačiti stvarnost, možda i iskrivljeno, ali polazi od nečega što se doista dogodilo.

Dezinformacijske kampanje i operacije ne tumače stvarnost, nego je konstruiraju. To je velika razlika. Kada mi se pripisuju izjave koje nisam izrekao ili kada se moji tekstovi obrađuju tako da im se dodaju naslovi koji nemaju nikakve veze s onim što je napisano, to više nije interpretacija. To je fabrikacija, da ne kažem falsifikat.

Drugi je ključni kriterij koordinacija.

Propaganda može biti spontana i kaotična. Može dolaziti iz različitih smjerova i prenositi različite poruke, ali operacija ima raspored i disciplinu.

Kada ista krivotvorena tvrdnja istodobno dolazi iz tabloida, s parlamentarnih govornica i preko anonimnih mreža na društvenim platformama, i to upravo u trenutku koji je za vlast u Srbiji posebno osjetljiv, teško je govoriti o slučajnosti. To je orkestracija. Upravo su ta koordinacija i sinkroniziranost, koje se ponavljaju prema istom obrascu, ono po čemu dezinformacijsku operaciju mogu prepoznati ljudi koji znaju što traže.

Ima li uopće smisla demantirati takve navode ili reagirati kada je buka s druge strane toliko snažna i glasna?

Naravno da ne možete samo uzvišeno ignorirati kampanju koja je vrlo prljava i intenzivna. Morate pronaći način na koji će širenje istine biti učinkovitije od širenja falsificiranih tvrdnji.

Treba reagirati preko medija koji nisu kontaminirani takvim zloupotrebama. Dovoljno je točno informirati određeni broj ljudi koji će, prihvaćajući vaše argumente, te informacije vjerojatno prenijeti dalje.Osim toga, pokazalo se da oni koji prečesto posežu za dezinformacijskim kampanjama zapravo urušavaju vlastitu vjerodostojnost. Međutim, treba ih identificirati, klasificirati i potvrditi kao izvore lažnih vijesti.

Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran ili obvezan informacijom, informacijama ili gledištima izraženima u okviru projekta za koji su odgovorni isključivo autori, intervjuirane osobe, izdavači i osobe zadužene za predstavljanje programa javnosti u skladu s primjenjivim zakonom. Europski parlament se također ne može smatrati odgovornim za neposrednu ili posrednu štetu do koje može doći u okviru ostvarenja projekta.

Objava Tonino Picula otkriva prvorazrednu opasnost i poziva sve na ozbiljnost: ‘Hrvatska nije izvan dosega’ pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

Premijer je tada bio Zoran Milanović, a na Pantovčaku je sjedio Ivo Josipović. Hrvatska je još imala preko četiri milijuna stanovnika, koji su u prosjeku zarađivali tadašnjih 5.515 kuna. 

Te 2013. nismo preračunavali cijene u eure niti čitali o akcijama Ureda europskog javnog tužitelja i milijunima koji se iz Bruxellesa slijevaju u naš proračun. 

Ali, nakon dugotrajnih i mukotrpnih pregovora, početkom srpnja 2013. godine Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije. 

Točio se šampanjac na slovensko-hrvatskoj granici, carine su postale dio prošlosti. U druge zemlje čanice mogli smo putovati samo osobnom.

Priključivanjem zajedničkom tržištu s gotovo pola milijarde stanovnika, otvorile su nam se brojne mogućnosti, ali došli i novi problemi.

Nekoliko mjeseci prije službenog pristupanja, tek je polovica Hrvata mislila da je to dobar potez. Svaki četvrti građanin mislio da je ulazak loš za Hrvatsku.

Javnost je bila skeptična prema budućnosti u europskoj zajednici, a predrasude su preplavile medijski prostor. Zabranit će nam kolinje i pečenje rakije, naši seljaci će biti nekonkurentni, a ribari marginalizirani. Propast će nam domaća proizvodnja, a stranci će pokupovati sve nekretnine – bile su samo neke od sumornih prognoza.

Pa su mnogi govorili – možemo i bez EU.  

Što se od toga ostvarilo, a što je tek puki mit? Uoči 13. obljetnice članstva u Uniji, RTL Detektor provjerio je što se sve promijenilo i koliko nam je dobroga, ili lošega, donijela EU. 

Tijekom proslave Dana Europe, koji je prošloga vikenda kod nas obilježen i u Zagrebu, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman istaknuo je da Hrvatska nakon 13 godina vidi uspješne rezultate članstva. 

U to, čini se, vjeruju i građani. 

Za razliku od razdoblja prije 13 godina, istraživanja pokazuju da Hrvati danas imaju pozitivne stavove o EU i misle da je ulazak bio koristan. Prema najnovijem Eurobarometru, četiri od pet ispitanika u Hrvatskoj (79 posto) smatraju da je članstvo pozitivno, što je više od EU prosjeka. 

Hrvatska Vlada je još 2012. godine objavila dokument s najčešćim mitovima o Europskoj uniji, a o nekima smo i mi pisali.Što je činjenica, a što puka legenda?

‘Europska unija zabranit će kolinje, nećemo moći više peći rakiju niti jesti domaći sir i vrhnje’

S obzirom na to koliko Hrvati drže do tradicionalnih prehrambenih proizvoda, ne čudi što je postojao strah da ćemo ulaskom u Uniju morati zaboraviti na domaće kobasice, kulen i čvarke, autentični sir ili vrhnje. 

Uspaničeni Slavonci su upozoravali – nema te Europe koje će mi zabraniti kolinje.

Takvi su strahovi, pokazalo se, bili neutemeljeni jer dogodilo se upravo suprotno. 

Hrvatski tradicionalni proizvodi su dobili dodatnu zaštitu i vidljivost kroz europske sustave kvalitete. Imamo niz zaštićenih proizvoda koji se uspješno plasiraju i na zajedničkom tržištu, ističe hrvatska zastupnica Biljana Borzan, koja se bavi pitanjima zaštite potrošača i sigurnosti hrane. 

Slično vrijedi i za proizvodnju rakije, koja nije zabranjena za osobnu uporabu, već su uvedena jasnija pravila kako bi se osigurala sigurnost proizvoda i spriječila zlouporaba u prodaji. 

Ni tradicionalno kolinje nije zabranjeno, nego je i dalje dopušteno, ali postoje pravila koja se moraju poštovati pa tako i higijenski standard. Tijekom epidemije afričke svinjske kuge uvedene su dodatne biosigurnosne mjere i ograničenja u pogođenim područjima kako bi se spriječilo širenje bolesti.

“Europska unija ne zabranjuje tradiciju, već postavlja minimalne standarde sigurnosti hrane kako bi zaštitila potrošače. Hrvatska je kroz članstvo dobila alate da svoje tradicionalne proizvode bolje zaštiti, promovira i učini konkurentnima na europskom tržištu. Drugim riječima, pokazalo se da EU nije prijetnja našoj prehrambenoj tradiciji, nego prilika za njezino očuvanje i razvoj”, zaključuje Borzan. 

Jer, kaže, na kraju dana je najvažnije da ljudi i dalje mogu živjeti svoje običaje, samo uz više sigurnosti i više mogućnosti nego prije. 

‘Izgubit ćemo suverenitet, a o nama će odlučivati drugi’

Istina je da su države članice ulaskom u EU dio ovlasti prenijele na institucije Europske unije, no one strogo poštuju svoje ovlasti, navode iz Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj. Pojednostavljeno, EU se ne miješa u poslove i probleme država, ako se oni mogu bolje i učinkovitije riješiti na nacionalnoj ili lokalnoj razini. 

Važno je razumijeti da europske zakone predlaže Europska komisija, a potom ih oblikuju i usvajaju Europski parlament i Vijeće EU-a. Građane predstavljaju zastupnici u Europskom parlamentu, dok su u Vijeću EU-a predstavnici nacionalnih vlada odnosno ministri država članica. Dakle, o nama ne odlučuje samo netko drugi – nego i ljudi koje smo izravno izabrali. 

Hrvatska u Parlamentu ima 12 zastupnika i zastupnica, a njezini ministri i ministrice redovito sudjeluju na sastancima Vijeća. Tako je ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs ovoga tjedna sudjelovao u Bruxellesu na sastanku Vijeća EU-a za obrazovanje, mlade, kulturu i sport, dok je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman sudjelovao na sastanku Vijeća za vanjske poslove EU gdje se raspravljalo o odnosima sa zemljama zapadnog Balkana, ruskoj agresiji na Ukrajinu te krizi na Bliskom istoku. 

‘Izgubit ćemo nacionalni identitet’

Iako su iz Vlade uvjeravali da će ulazak u EU dodatno ojačati hrvatski identitet, postojali su i skeptici.

Novi podaci pokazuju da su Hrvati i dalje najsnažnije povezati s gradom ili mjestom gdje žive (94 posto), onda svojom državom (93 posto) pa Europskom unijom (59 posto) pa ona priča o gubitku identiteta ne drži vodu.  

Hrvatska po broju stanovnika i površini pripada manjim državama članicama, no unutar EU-a postoje mehanizmi koji osiguravaju ravnotežu između velikih i malih zemalja. Iz Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj pojašnjavaju da se mjesta u Europskom parlamentu raspodjeljuju prema načelu takozvane opadajuće proporcionalnosti. To znači da manje države članice imaju više zastupnika u odnosu na broj stanovnika nego što bi imale prema strogo proporcionalnom modelu.

Drugim riječima, iako se broj zastupničkih mjesta određuje prema broju stanovnika, veće države su djelomično podzastupljene kako bi manje zemlje imale snažniji glas. Primjerice, Malta s oko pola milijuna stanovnika bira šest zastupnika, odnosno jednog na otprilike 83 tisuće stanovnika, dok Njemačka s oko 84 milijuna stanovnika ima 96 zastupnika, što znači da jedan mandat predstavlja oko 875 tisuća stanovnika.

Slično vrijedi i za odlučivanje u Vijeću EU-a. Kada se odluke donose kvalificiranom većinom, za njihovo usvajanje potrebno je da za njih glasa najmanje 55 posto država članica koje zajedno predstavljaju najmanje 65 posto ukupnog stanovništva EU-a.

Istovremeno, EU nastoji očuvati zajedničku europsku kulturnu baštinu, ali i poštovati kulturnu raznolikost svojih članica. To se odražava i u jednom od glavnih slogana Unije – “Ujedinjeni u različitosti”.

Važan dio te raznolikosti su jezici. Hrvatski je 2013. postao jedan od 24 službena jezika EU-a. Višejezičnost je zaštićena Poveljom EU-a o temeljnim pravima, što znači da građani mogu komunicirati s institucijama EU-a na bilo kojem od službenih jezika, a institucije su dužne odgovoriti na istom jeziku.

‘Ulaskom u EU će rasti cijene’

Mnogi građani strahovali su da će uvođenje eura dovesti do rasta cijena. Iz Vlade su tada poručivali da Hrvatska ulaskom u EU neće odmah prijeći na euro te da samo uvođenje nove valute ne bi trebalo automatski povećati cijene.

Objašnjavali su kako će prije ulaska u europodručje tečaj kune biti fiksiran, pa bi se cijene trebale samo preračunati iz kuna u eure. Upozoravali su, međutim, da bi dio trgovaca mogao iskoristiti prelazak na euro za povećanje cijena. Prema iskustvima drugih država članica, takva poskupljenja najčešće su se odnosila na usluge koje građani svakodnevno koriste i lako primjećuju, poput kafića i restorana, dok cijene skupljih proizvoda, poput automobila i kućanskih uređaja, uglavnom nisu rasle.

Optimističan je bio i premijer Andrej Plenković, koji je još 2019. tvrdio da će kava u prosjeku poskupjeti za svega dvije lipe.

Kavu ste 2013. mogli popiti za oko sedam do 13 kuna (0,93-1,72 eura), a danas je od dva do četiri eura, ovisno o lokaciji i usluzi. Ipak, ovo nije dobar parametar jer je kava svjetska burzovna roba i ne ovisi o raspoloženjima u pojedinim zemljama, nego cijenama na svjetskom tržištu pa se ne može naći poveznica između cijene kave i našeg ulaska u EU.  

Građani danas, odlaskom u trgovine, jasno vide rast cijena, što potvrđuju i službeni podaci. Hrvatska je u travnju bila doprvak po stopi inflacije u EU. 

Iz Hrvatske narodne banka za Detektor poručuju da je, prema analizama HNB-a i Europske središnje banke, utjecaj uvođenja eura na inflaciju bio “blag i jednokratan”, a najviše se vidio u rastu cijena pojedinih usluga.

Dodaju kako su takvi trendovi u skladu s iskustvima drugih država europodručja.

U siječnju 2023. zabilježen je osjetno veći mjesečni rast cijena usluga od dugoročnog prosjeka – cijene su porasle 1,2 posto, dok je prosjek iznosio 0,1 posto. Iz HNB-a navode da su najveći doprinos tom rastu dale usluge u restoranima i kafićima, a zatim stomatološke, medicinske i frizerske usluge.

Prema njihovim procjenama, da je rast cijena usluga u siječnju 2023. bio u skladu s dugoročnim prosjekom, ukupna mjesečna stopa inflacije bila bi niža za oko 0,4 postotna boda. HNB smatra da se to može uzeti kao gornja procjena mogućeg utjecaja uvođenja eura na inflaciju u Hrvatskoj.

Pozivaju se i na procjene Eurostata iz listopada 2023., prema kojima je doprinos uvođenja eura mjesečnoj inflaciji u siječnju 2023. iznosio između 0,04 i 0,18 postotnih bodova. U sljedeća dva mjeseca, tvrde iz HNB-a, nije bilo statistički značajnih odstupanja između stvarnog i očekivanog rasta cijena.

Iz HNB-a također ističu rezultate istraživanja Sorića iz 2024. godine, prema kojima uvođenje eura nije značajnije utjecalo na većinu kategorija potrošačkih cijena. Iznimke su bile cijene odjeće, usluge u restoranima te, u manjoj mjeri, cijene hrane.

HNB dodaje da je kumulativni rast potrošačkih cijena u Hrvatskoj u posljednjih gotovo pet godina iznosio 34,3 posto, što je više od prosjeka europodručja od 21,9 posto. Ipak, među zemljama srednje i istočne Europe višu inflaciju uglavnom su imale druge države, uz iznimku Slovenije.

Kažu i da se rast i dugotrajnost inflacije ne mogu izravno povezivati s uvođenjem eura. Ističu kako male i otvorene ekonomije poput Hrvatske imaju ograničen prostor za ublažavanje vanjskih gospodarskih šokova samo kroz monetarnu ili tečajnu politiku.

Od uvođenja eura do ožujka 2026. cijene u Hrvatskoj porasle su ukupno 16 posto, pri čemu su najveći rast zabilježile usluge, koje su poskupjele 27,4 posto. HNB taj rast ponajviše povezuje s velikom potražnjom u turizmu i rastom plaća u uslužnom sektoru, dok ocjenjuju da je izravan utjecaj uvođenja eura na inflaciju bio vrlo malen.

Rasle su i cijene hrane, koje su prema podacima Eurostata od uvođenja eura porasle 17,6 posto, no manje nego cijene usluga. Iz HNB-a pritom podsjećaju da su snažan rast cijena u istom razdoblju imale i neke članice EU-a koje nisu uvele euro, poput Rumunjske, Mađarske, Poljske i Češke.

‘EU će uništiti domaću proizvodnju’

Bilo je i strahova da Hrvatska nakon ulaska u EU neće moći zaštititi domaću proizvodnju te da domaće tvrtke neće biti dovoljno konkurentne. Upozoravalo se i da bi uvozna roba mogla potisnuti domaće proizvode s tržišta.

Važno je pritom naglasiti da jedinstveno tržište EU-a, bez carina i drugih trgovinskih ograničenja, omogućuje tvrtkama iz svih država članica da posluju pod istim uvjetima. Zbog toga se robe, usluge, ljudi i kapital mogu kretati gotovo jednako slobodno kao unutar jedne države. Jedinstveno tržište smatra se jednim od najvećih postignuća Europske unije jer potiče trgovinu, konkurentnost i otvara pristup tržištu od oko 449 milijuna potrošača.

Podaci Državni zavod za statistiku (DZS) pokazuju da je ukupna vrijednost prodanih industrijskih proizvoda u Hrvatskoj porasla s 16,3 milijarde eura 2013. godine na 26,1 milijardu eura 2024. Najveći rast zabilježen je u sektoru opskrbe električnom energijom, plinom i klimatizacijom, zatim u proizvodnji prehrambenih proizvoda te ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda.

Znatno je rasla i proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, električne opreme, farmaceutskih proizvoda i pića. S druge strane, pad je zabilježen u proizvodnji koksa i rafiniranih naftnih proizvoda, kao i u duhanskoj i tekstilnoj industriji.

No, ističe se pad poljoprivredne proizvodnje, koja je od 2013. smanjena za 14 posto.

‘Stranci će pokupovati sve nekretnine’

Mit da će članstvo u EU dovesti do “rasprodaje Hrvatske strancima” nije bio prisutan samo tijekom pristupanja Uniji. Ponovno se aktualizirao prošle godine, kada su u proceduru upućene izmjene Zakona o vlasništvu prema kojima bi državljani i tvrtke iz zemalja OECD mogli kupovati nekretnine u Hrvatskoj pod istim uvjetima kao hrvatski građani.

Ministar pravosuđa Damir Habijan tada je izjavio da samo četiri posto nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama ima OIB stranih državljana.

Iako Porezna uprava nema podatke o ukupnom broju stranih vlasnika nekretnina, raspolaže podacima o kupoprodajama. Prema tome, strani kupci sudjelovali su s nešto manje od osam posto u ukupnom broju kupoprodaja nekretnina u posljednjih deset godina.

Od 2016. do kraja prva tri mjeseca ove godine kupljeno je ukupno 1.159.864 nekretnina, od čega se 89.907 odnosi na strane kupce. Najviše nekretnina kupili su državljani Slovenije, Njemačke i Austrije.

Važno je pritom napomenuti da se ti podaci odnose samo na kupoprodaje za koje je Porezna uprava provela postupak utvrđivanja porezne osnovice, a ne na ukupno tržište nekretnina.

‘Hrvatski seljaci i ribari bit će u problemima’

Prije ulaska Hrvatske u EU često se tvrdilo da domaći poljoprivrednici neće moći konkurirati velikim europskim proizvođačima, da će primati manje poticaje te da će na kraju biti prisiljeni prodavati zemlju strancima.

Hrvatski eurozastupnik Stephen Nikola Bartulica kaže da se strah od masovne prodaje zemlje strancima nije ostvario. Ipak, upozorava da hrvatski poljoprivrednici i dalje teško konkuriraju velikim zapadnoeuropskim proizvođačima zbog nejednakih tržišnih uvjeta, visokih troškova proizvodnje i administrativnog opterećenja. Smatra da bi Hrvatska trebala snažnije štititi domaću proizvodnju i interese svojih seljaka.

Direktorica Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede pri Hrvatska udruga poslodavaca, Josipa Filaković, ističe da Hrvatska i dalje ima kvalitetne pojedinačne primjere poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije, ali upozorava da ukupni pokazatelji govore o padu konkurentnosti nakon ulaska u EU.

Navodi da je vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje 2025. bila 14 posto niža nego 2013., odnosno čak 25 posto niža nego 2012. godine. 

Dodaje i da EU Hrvatskoj je omogućio pristup velikom tržištu, financijskim sredstvima i razvojnim mogućnostima, no da ti potencijali nisu dovoljno iskorišteni zbog izostanka jasne nacionalne strategije i snažnijeg fokusa na proizvodnju.

Istovremeno je pala i produktivnost hrvatske poljoprivrede. Prema njezinim riječima, produktivnost po radnom satu 2025. bila je 19 posto niža nego 2013., odnosno 23 posto niža nego 2012. Posebno se, kaže, pogoršalo stanje u sektoru voća i povrća. Trgovinski deficit porastao je s oko 205 milijuna eura 2013. na oko 506 milijuna eura 2025. godine.

Hrvatska je prošle godine izvezla voća i povrća u vrijednosti oko 230 milijuna eura, dok smo uvezli skoro trostruko više – 736 milijuna eura.

Problemi hrvatske poljoprivrede

Filaković smatra da se hrvatska poljoprivreda godinama vodi po inerciji i oslanja na instrumente Zajedničke poljoprivredne politike EU, bez jasnih dugoročnih nacionalnih strategija razvoja, procjena rizika i stvarnih potreba domaće proizvodnje. “Upravo je izostanak takvog strateškog pristupa jedan od ključnih razloga zbog kojih Hrvatska nije dovoljno iskoristila prilike koje je članstvo u EU otvorilo. Razlozi za to ne leže u samom članstvu u EU, nego prije svega u domaćim politikama i načinu na koji je Hrvatska upravljala razvojem poljoprivrede i prehrambene industrije”, zaključuje direktorica Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede. 

Kritike stižu i iz Hrvatske poljoprivredne komore (HPK). Kažu – domaća poljoprivreda je ulaskom u EU doživjela šok konkurencije otvorenog EU tržišta pa smo u prve tri godine ima pad poljoprivredne proizvodnje, što je vremenom stabiliziralo, ali ne istom brzinom. 

Doduše, ulazak u EU je donio stabilnost proračuna i isplate potpora, posebno kroz Program ruralnog razvoja, ali u Komori žale što je veliki broj mjera bio usmjeren na infrastrukturna i druga ulaganja u ruralni prostor, a ne toliko za modernizaciju i podizanje proizvodnje. 

“Hrvatska poljoprivreda je u EU ušla nespremna, s niskom razinom produktivnosti i konkurentnosti, što se odrazilo na rast uvoza svih poljoprivrednih proizvoda, dok su dampinške cijene u najvećem dijelu utjecale da se uvoz povećava. Godinama upozoravamo da nam je potrebna institucija koja će pratiti cijene proizvoda iz uvoza na polici i koliko su one nerealne odnosno niže od troškova proizvodne, čemu bi se trebalo stati na kraj”, apeliraju iz Komore. Što je s hrvatskim ribarima?

Postojao je i strah da će ribari “nestati”, a Jadran da će postati “tuđe” more.

Iz Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva kažu da naši ribari nisu marginalizirani, da je Jadran, kao i kopneni dio Hrvatske, dio je EU. Ali u teritorijalnom moru Hrvatske samo hrvatski brodovi imaju pravo ribolova, ali uz izdane dozvole.

Ipak, to ne znači da naši ribari mogu raditi u Jadranu sve što požele. Naime, postoji zajednička europska politika koja određuje pravila, pa i kvote koliko se čega smije izlovljavati te stavlja određena ograničenja.

Hrvatski eurozastupnici ističu da članstvo u EU nije ugrozilo domaće ribarstvo, već mu je otvorilo mogućnosti modernizacije i jačeg pozicioniranja na europskom tržištu.

Željana Zovko, ujedno članica Odbora za ribarstvo u EU parlamentu, navodi da Hrvatska danas ima jednu od snažnijih ribarskih flota u Sredozemlju te da je zahvaljujući EU fondovima sektor moderniziran, posebno kroz ulaganja u akvakulturu, sigurnost na moru i pristup jedinstvenom tržištu.

Smatra da članstvo u EU omogućuje i bolju zaštitu ribara i mora. Također se može tražiti i stroža kontrola ilegalnog ribolova ali i zajedničke europske akcije kako bi se zaštitio Jadran. “Da nismo dio EU-a, teško bismo mogli otvarati pitanja poput prekograničnog krivolova oko Palagruže ili tražiti zajednički europski odgovor na invazivne vrste koje ugrožavaju Jadran”, napominje eurozastupnica. 

Ipak, upozorava da ribarski sektor i dalje opterećuju administracija, tržišna konkurencija i klimatske promjene.

Sličnog je stava i zastupnik Stephen Nikola Bartulica, koji ističe da je EU pridonio razvojnim i infrastrukturnim projektima, uključujući ulaganja u luke i ribarsku infrastrukturu, poput luke Brižine u Kaštel Sućurcu i luke Komiža na Visu.

Ipak, neki su se strahovi ribara obistinili. Bartulica kaže da im otežava prevelika birokracija i često nelogični propisi.

“Pogoduje se i konkurenciji izvan EU, pa  Europa mora uvoziti oko 70 posto ribljih proizvoda kako bi zadovoljila svoje potrebe”, ističe Bartulica.

Pritom navodi primjer Turske, koju vidi kao konkurentsku ribarsku silu s manje strogim pravilima i snažnim izvozom na europsko tržište. Smatra i da hrvatske institucije često bez dovoljno kritičnosti prihvaćaju europske propise, bez jače zaštite domaćih interesa.

Naglašava i koristi članstva – ribari i uzgajivači imaju pristup fondovima za modernizaciju flote, oprema, luka, akvakultura, digitalizacije i sigurnosti na moru.

Do 2024. hrvatskom ribarskom sektoru dodijeljeno je oko 280 milijuna eura potpora, a program za razdoblje 2021.-2027. vrijedan je 348,1 milijun eura, od čega većina dolazi iz europskog proračuna. U ožujku je predstavljen i novi paket pomoći zbog rasta troškova energije i sirovina.

Dodatna prednost članstva je i lakši pristup jedinstvenom europskom tržištu bez carina, što posebno koristi izvozu tune, bijele ribe i školjaka.

Što je s hrvatskim ribarima?

Postojao je i strah da će ribari “nestati”, a Jadran da će postati “tuđe” more.

Iz Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva kažu da naši ribari nisu marginalizirani, da je Jadran, kao i kopneni dio Hrvatske, dio je EU. Ali u teritorijalnom moru Hrvatske samo hrvatski brodovi imaju pravo ribolova, ali uz izdane dozvole.

Ipak, to ne znači da naši ribari mogu raditi u Jadranu sve što požele. Naime, postoji zajednička europska politika koja određuje pravila, pa i kvote koliko se čega smije izlovljavati te stavlja određena ograničenja.

Hrvatski eurozastupnici ističu da članstvo u EU nije ugrozilo domaće ribarstvo, već mu je otvorilo mogućnosti modernizacije i jačeg pozicioniranja na europskom tržištu.

Željana Zovko, ujedno članica Odbora za ribarstvo u EU parlamentu, navodi da Hrvatska danas ima jednu od snažnijih ribarskih flota u Sredozemlju te da je zahvaljujući EU fondovima sektor moderniziran, posebno kroz ulaganja u akvakulturu, sigurnost na moru i pristup jedinstvenom tržištu.

Smatra da članstvo u EU omogućuje i bolju zaštitu ribara i mora. Također se može tražiti i stroža kontrola ilegalnog ribolova ali i zajedničke europske akcije kako bi se zaštitio Jadran. “Da nismo dio EU-a, teško bismo mogli otvarati pitanja poput prekograničnog krivolova oko Palagruže ili tražiti zajednički europski odgovor na invazivne vrste koje ugrožavaju Jadran”, napominje eurozastupnica. 

Ipak, upozorava da ribarski sektor i dalje opterećuju administracija, tržišna konkurencija i klimatske promjene.

Sličnog je stava i zastupnik Stephen Nikola Bartulica, koji ističe da je EU pridonio razvojnim i infrastrukturnim projektima, uključujući ulaganja u luke i ribarsku infrastrukturu, poput luke Brižine u Kaštel Sućurcu i luke Komiža na Visu.

Ipak, neki su se strahovi ribara obistinili. Bartulica kaže da im otežava prevelika birokracija i često nelogični propisi.

“Pogoduje se i konkurenciji izvan EU, pa  Europa mora uvoziti oko 70 posto ribljih proizvoda kako bi zadovoljila svoje potrebe”, ističe Bartulica.

Pritom navodi primjer Turske, koju vidi kao konkurentsku ribarsku silu s manje strogim pravilima i snažnim izvozom na europsko tržište. Smatra i da hrvatske institucije često bez dovoljno kritičnosti prihvaćaju europske propise, bez jače zaštite domaćih interesa.

Naglašava i koristi članstva – ribari i uzgajivači imaju pristup fondovima za modernizaciju flote, oprema, luka, akvakultura, digitalizacije i sigurnosti na moru.

Do 2024. hrvatskom ribarskom sektoru dodijeljeno je oko 280 milijuna eura potpora, a program za razdoblje 2021.-2027. vrijedan je 348,1 milijun eura, od čega većina dolazi iz europskog proračuna. U ožujku je predstavljen i novi paket pomoći zbog rasta troškova energije i sirovina.

Dodatna prednost članstva je i lakši pristup jedinstvenom europskom tržištu bez carina, što posebno koristi izvozu tune, bijele ribe i školjaka.

‘Članstvo u EU dovest će do porasta nezaposlenosti’

Tijekom razdoblja velike recesije nezaposlenost u Hrvatskoj dosegnula je vrhunac 2013. godine. Prema podacima DZS-a, prosječna godišnja stopa registrirane nezaposlenosti tada je bila 20,2 posto, a u prosincu čak 21,6 posto. Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje bilo je više od 353.000 nezaposlenih, a vrhunac te godine bio je u veljači s 375.000 nezaposlenih.

Prema podacima HZZ-a, nezaposlenost je u travnju ove godine pala na 67.521, to je povijesno najniže.

Ipak, to treba promatrati u širem kontekstu demografskih promjena. Hrvatska je od 2013. do 2024. izgubila više od 428 tisuća stanovnika, a demografi upozoravaju da je i više ljudi iselilo, ali nisu svi registrirani. Istovremeno, dio pada nezaposlenosti povezuje se i s dolaskom stranih radnika.

“Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora”. 

Objava Što se dogodilo s našim kobasicama, nekretninama i seljacima? Detektor raskrinkao najveće mitove o EU pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

Život danas teško možemo zamisliti bez mobitela. Koristimo ih za komunikaciju, obrazovanje, posao, informiranje i zabavu, a njihova uloga stalno raste. No, pitanje je štete li našem zdravlju?

RTL Detektor istražuje koliko skupo plaćamo ovu ovisnost, koliko utječe na zdravlje kakvu novu generaciju “odgajaju” mobiteli. O tome govore stručnjaci s Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, Instituta za razvoja mozga u Zagrebu te Fakulteta elektrotehnike i računarstva Zagreb.

Kako mobiteli funkcioniraju?

Kada se govori o utjecaju mobitela na zdravlje, jedno od najčešćih pitanja je elektromagnetsko zračenje. Kako bismo razumjeli koliki je stvarni rizik, prof. Davor Bonefačić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu za RTL Detektor objašnjava kako rade mobilne mreže i o kakvom se zračenju radi.

Mobilne mreže i pametni telefoni koriste elektromagnetske valove za prijenos podataka i komunikaciju. Bez toga, objašnjava naš sugovornik, morali bismo koristiti žice i biti stalno spojeni na utičnicu. 

“Visokofrekvencijska elektromagnetska polja koja koriste mobilne mreže nisu ništa novo niti su sama po sebi štetna za čovjeka. Izloženi smo im od svog postanka, a naš se organizam kroz evoluciju prilagodio prirodnim razinama zračenja. Većina štetnog zračenja iz svemira, uključujući Sunce, zaustavlja se u atmosferi i ozonskom omotaču”, pojašnjava prof. Bonefačić.

Je li zračenje mobitela opasno?

Razvojem tehnologije čovjek je počeo i sam stvarati elektromagnetske valove. “Od vremena izuma koje su stvorili Hertz, Tesla i Marconi izloženi smo i tom dodatnom zračenju. Ono se nadovezuje na prirodno i možemo ga smatrati zagađenjem”, dodaje prof. Bonefačić. 

Sama riječ “zračenje” često izaziva strah i negativne asocijacije, kao da je uvijek štetno, kaže Bonefačić. No, treba razlikovati ionizirajuće i neionizirajuće zračenje – prvo se koristi, primjerice, u medicini, dok drugo koriste mobiteli. 

“Energija ionizirajućeg zračenja dovoljno je jaka da može oštetiti stanice i genetski materijal, odnosno kromosome. To su, primjerice, gama-zrake koje nastaju pri raspadu atoma i pri nuklearnoj eksploziji ili rendgenske zrake (X zrake) koje se koriste u medicini. No, nije svako zračenje tako opasno. Zračenje koje koriste mobiteli puno je slabije – više od milijun puta slabije od ionizirajućeg – pa ne može oštetiti stanice. Zato se naziva neionizirajuće zračenje”, pojašnjava. O neionizirajućem zračenju Ministarstvo zdravstva izdalo je eduktivne materijale. Više pogledajte OVDJE

Što je opasnije – mobitel ili odašiljač?

Kod zračenja koje koriste mobiteli jedini znanstveno potvrđen učinak je zagrijavanje tkiva, kaže prof. Bonefačić. Također dodaje da s većim frekvencijama zračenje prodor zračenja u tijelo se manje. 

“Koža je najizloženiji organ elektromagnetskom zračenju, dok su dublji organi, poput mozga, znatno manje pogođeni. Iako se visoke frekvencije poput onih u 5G tehnologiji često smatraju opasnima, njihovo prodiranje u tijelo vrlo je plitko, pa je i njihov utjecaj minimalan”, pojašnjava profesor.

Dodaje i kako izloženost naglo opada s udaljenošću od izvora – primjerice, povećanjem udaljenosti s 1 centimetra na 1 metar smanjuje se čak 10.000 puta. Zato smo, ističe, više izloženi zračenju vlastitog mobitela nego baznih stanica.

Kako elektromagnetski valovi djeluju i koliko su opasni pogledajte u edukativnom videu Ministarstva zdravstva

Međunarodne smjernice za zaštitu od zračenja

Analizu dugoročnih učinaka na zdravlje za RTL Detektor predstavila je prim. dr. sc. Matijana Jergović iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”.

Ističe kako postoje jasno definirane međunarodne smjernice koje reguliraju izloženost elektromagnetskim poljima i štite građane, a o svemu brine Međunarodne komisije za zaštitu od neionizirajućih zračenja (ICNIRP- International Commisission on Non-Ionizing Radiation Protection).

“Te smjernice temelje se na znanstvenim istraživanjima, redovito se ažuriraju i primjenjuju i u Europskoj uniji. Hrvatska je svoje propise uskladila s tim standardima, o čemu brine Ministarstvo zdravstva”, pojašnjava. Koliko su hrvatski propisi usklađeni s propisima EU pogledajte OVDJE

Hoćemo li zbog mobitela dobiti rak?

Ljudi se često pitaju može li zračenje mobitela uzrokovati rak ili druge ozbiljne bolesti. Naša sugovornica otkriva da je izloženost radiofrekvencijama mobitela klasificiran kao mogući karcinogen: Do zaključka se došlo na temelju ograničenih dokaza iz laboratorijskih istraživanja. To znači da nema potvrđenih velikih rizika, ali se istraživanja nastavljaju kako bi se bolje razumjeli mogući učinci.

Osim dugoročnih rizika, stručnjakinja upozorava i na svakodnevne posljedice pretjerane uporabe mobitela: lokalno zagrijavanje, trnjenje u dlanu ili ručnom zglobu, te probleme s držanjem i koštano-zglobnim sustavom, posebno kod djece i mladih.

“Racionalna uporaba važna je i za prevenciju ovisnosti o internetu i društvenim mrežama, tjeskobe, razdražljivosti, hiperaktivnosti i agresivnog ponašanja”, dodaje prim.dr.sr Matijana Jergović.

Utjecaj mobitela na mozak

Neuroznanstvenik Goran Sedmak s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga za RTL Detektor pojašnjava da razvoj mozga je dug i osjetljiv proces koji traje od začeća do oko 30. godine života. Tijekom tog razdoblja mnogi čimbenici, uključujući tehnologije poput mobitela i digitalnih medija, mogu utjecati na mozak. Sedmak napominje kako njihov učinak nije automatski dobar ili loš – sve ovisi o načinu na koji ih koristimo.

“Suvremena neuroznanost još uvijek nema definitivan odgovor na pitanje kako mobiteli i digitalni mediji utječu na naš mozak. Glavni razlog je taj što su te tehnologije relativno nove (prvi iPhone je izdan 2007. godine), te nije bilo dovoljno vremena za sveobuhvatno promatranje njihovog utjecaja na razvoj mozga”, kaže Sedmak. 

Dokazani negativni učinici korištenja mobitela

Jedan od najčešćih problema je smanjena tjelesna aktivnost, što utječe i na razvoj mozga. Tjelesna aktivnost potiče zamišljanje, planiranje i koordinaciju mišića, a smanjenje tih aktivnosti u ranoj dobi može dugoročno utjecati na kognitivne sposobnosti, 

“Smanjena tjelesna aktivnost nema samo negativne učinke na tjelesni razvoj, tjelesnu težinu i pojavu nekih bolesti (npr. dijabetes), nego ima i vrlo važne negativne učinke na razvoj mozga. Prvih pet godina života su kritično razdoblje za ispravan razvoj ovih sposobnosti te smanjena tjelesna aktivnost u ovom životom razdoblju može značajno utjecati na funkciju mozga u kasnijem životu”, pojašnjava Sedmak.

Problemi kod vrtiće i školske djece

Sedmak također upozorava na probleme s jezičnim i motoričkim sposobnostima kod vrtićke i školske djece.

“Korištenje mobitela i tableta može otežati razvoj govora i grafomotorike jer ekrani i dodiri ne pružaju iste informacije kao stvarna interakcija s ljudima. Naime, kada dijete uči govor vrlo je važno da ispravno čuje zvukove koji odrasli proizvode, no da i vidi kako ih izgovaraju. Također, kako se tabletima i mobitelima prvenstveno upravlja dodirima koji su jednostavne motoričke radnje, što dovodi do lošijeg razvoja potrebnih motoričkih potreba za ispravni razvoj grafomotorike”, pojašnjava. 

No, ovaj učinak nije isključivo negativni učinak digitalnih medija na razvoj našeg mozga, kaže neuroznanstvenik, nego je vjerojatnije učinak smanjene interakcije djece s drugom djecom i odraslima.

Mobitel najviše zrači tijekom upostave poziva

Kod zaštite od zračenja mobilnih uređaja i kućnih tehnologija poput Wi-Fi rutera, prof. Bonefačić ističe da je najvažnije – držati razmak.

“Osnovno pravilo je udaljenost. Već i mali odmak, primjerice držanje mobitela dalje od tijela umjesto u džepu ili korištenje slušalica tijekom poziva, može značajno smanjiti izloženost”, pojašnjava. Dodaje kako mobitel najviše zrači u trenutku uspostavljanja poziva, pa ga je tada najbolje držati podalje od glave.

Također preporučuje da se uređaji ne drže neposredno uz tijelo te da se, kad god je moguće, koriste zvučnik ili slušalice. “Osim udaljenosti, važno je i smanjiti vrijeme korištenja – jer sve što je pretjerano može biti štetno, posebno kod djece”, zaključuje.

‘Ne spavajte s mobitelima’

Iz Nastavnog zavoda “Andrija Štampar” naglašavaju da je ključno mobitele koristiti razumno, posebno kod djece i mladih, te držati uređaje što dalje od tijela i planirati njihovu uporabu. Preporučuju i odabir uređaja s nižom SAR vrijednošću, izbjegavanje pretjeranog korištenja, posebno tijekom razvoja i vožnje, kao i to da se ne spava uz mobitel niti ga se stalno nosi uz tijelo. Također savjetuju korištenje slušalica i, kad god je moguće, slanje poruka umjesto razgovora.

“Budite racionalni – ovo je samo jedan od brojnih utjecaja iz okoline. Zdrav način života i postojeća pravila o sigurnim razinama izloženosti već nas uvelike štite”, poručuje stručnjakinja Matijana Jergović.

“Doktor za mozak” Sedmak ističe da odgovornost roditelja nije da djeci zabrane korištenje mobitela, jer to nije moguće, nego da im pokažu kako se mobiteli odgovorno koriste.

“Vrlo važno je primjerom pokazati, a ne samo riječima jer djeca prvenstveno uče oponašanjem. Na primjer, ako roditelj stalno govori djetetu da ostavi mobitel, a on sam svaki slobodno trenutak provede gledajući u svoj mobitel, dijete će naučiti da korištenje mobitela je poželjno”, zaključuje neuroznanstvenik Goran Sedmak.

“Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora”. 

Objava Zrače li ili ne? Evo što mobiteli stvarno rade vašem tijelu – i tko je najviše ugrožen pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

Europa je lijena i previše naivna oko svoje sigurnosti, upozorio je prošloga tjedna u Bruxellesu estonski eurozastupnik Urmas Paet iz redova liberala. 

“Čak su i u Bruxellesu Rusi uspjeli zatvoriti zračnu luku (na nekoliko sati, op.a.). Misle da i dalje mogu raditi što žele”, rekao je oštro tijekom brifinga za novinare. Podsjetio je i na sumnjive aktivnosti na Sjevernom moru, misteriozne eksplozije u raznim dijelovima Europe.

Na propagandu. 

Ali nije to samo Rusija. Spominje i tisuće sjevernokorejskih vojnika na ukrajinskom bojištu. Smatra – oni tamo ne bi bili bez odobrenja Kine. 

Kako Europa odgovara? Paet upozorava da ne postoji dovoljno snažna suradnja zapadnih zemalja, a odnosi s dugogodišnjim partnerom Sjedinjenim Američkim Državama oslabjeli su. “Posljednjih godina suradnja SAD-a i Europe doživjela je slom. Prelaze se crvene granice”, kaže. Tu prvenstveno misli na američku agresivnu retoriku prema Grenlandu, ali i rat u Iranu. 

“Živimo u opasnim vremenima”, upozorava i podsjeća: “Europska unija nije dizajnirana za krizna vremena”. 

Zato situaciju smatra rizičnom, vjeruje da je sve manje mjesta za diplomaciju, a brutalnost preuzima kontrolu. 

Ali nije se to dogodilo preko noći. Kao jednu od prekretnica navodi rusku agresiju na Gruziju još 2008. godine kada je Moskva pomislila da može raditi što želi – bez posljedica. “Bila je u pravu. Ukrajinu je napala 2014. i okupirala Krim, a reakcija je bilo vrlo slaba. Rusi su i 2022. izračunali da mogu napraviti što žele i da konačno mogu preuzeti kontrolu nad Ukrajinom. Ne samo to, pokrenuli su i hibridni rat protiv Europe”, kaže Paet. 

Sumorno viđenje estonskog zastupnika potaknulo nas je da u RTL Detektoru istražimo je li stanje doista alarmantno kao što kaže. Što sve Europska unija čini po pitanju sigurnosti i može li se obraniti bez NATO-a? Je li realna ideja o europskoj vojsci o kojoj se sve više govori? Uz Paeta, o tome smo razgovarali i s dvoje hrvatskih eurozastupnika, Toninom Piculom (SDP/S&D) i Željanom Zovko (HDZ/EPP), koji djeluju u Odboru za vanjske poslove, ali i pododboru za sigurnost i obranu (SEDE) Europskog parlamenta.

Ideja europske vojske

Ideja o zajedničkim vojnim snagama prati EU od njezinih početaka. Već 1952. planirana  je Europska obrambena zajednica (EDC), ali nikada nije zaživjela jer ju je Francuska odbila ratificirati. Kasnije se više puta raspravljalo o sličnim inicijativama. Primjerice nakon francusko-britanske deklaracije iz Saint-Maloa 1998., kada su zamišljene europske snage za međunarodne misije. Ni to nije zaživjelo. 

Dva desetljeća kasnije, francuski predsjednik Emmanuel Macron oživio je ideju o europskoj vojsci, uz podršku tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. 

Najbliže toj ideji je Kapacitet EU-a za brzo raspoređivanje (EU RDC). U okviru “Strateškog kompasa”, usvojenog 2022., države članice su prvi put usvojile strateški dokument sa zajedničkom vizijom i ciljevima o sigurnosti i obrani EU. Među njima je i razvoj snaga za brzo djelovanje do 5000 vojnika u različitim krizama. 

EU RDC je postao operativan u svibnju prošle godine, objavio je Bruxelles. 

Pojednostavljeno, riječ je o mehanizmu koji omogućuje brzo slanje kopnenih, zračnih i pomorskih snaga u krizna područja izvan EU. Ipak, to nije jedinstvena europska vojska, već sustav rotirajućih nacionalnih postrojbi država članica. Njihova je glavna zadaća evakuacija građana, stabilizacija situacija i pružanje humanitarne pomoći.

Za njihovo raspoređivanje potrebna je jednoglasna odluka svih 27 zemalja članica. Međutim, kako je svojevremeno u govoru naglasio tadašnji šef vanjske politike EU-a Josep Borell, to nije “europska vojska”. 

Svi naši sugovornici slažu se u jednom – europska vojska trenutačno nije realna.  

“Sigurnost i obrana i dalje su prije svega zadaća država članica. Međutim, ta vrsta, uvjetno rečeno, nacionalne sebičnosti pomalo odstupa pred potrebom da se bolje koordiniraju i da se izdvaja više sredstava”, smatra Tonino Picula. 

Istodobno kritizira Paetovu ocjenu o “lijenoj“ EU: “Koristiti se ezopovskim rječnikom je zgodno, ali kad govorimo o organizaciji s 27 država članica, ne mislim da je baš točno. To je sui generis neusporediva organizacija koja ima svoja pravila. Puno se govori o tome treba li promijeniti način odlučivanja kako bi Unija bila responzivnija na razne krize kojih ne nedostaje. No, ovog trenutka dosta država ujedinjuje rasprava o zajedničkoj obrani i sigurnosti”, smatra Picula.

Obrana kao najslabija karika i ‘prsten vatre’

Podsjeća da su sigurnosna, vanjska i obrambena politika dugo bile “najslabije karike” europske integracije. Dok je nekada EU bila okružena “prstenom prijatelja”, danas je, kaže, okružena “prstenom vatre” (eng. ring of fire). 

“Došlo je vrijeme da se mirovni projekt mora moći braniti, a rasprave o sigurnosti i zajedničkoj obrani već su uznapredovale. Uvijek će biti onih koji će negodovati zbog povećanja troškova za zajedničku obranu i sigurnost. No, ako gledate Eurobarometar, građani iz EU šalju jasnu poruku”, napominje hrvatski europarlamentarac. 

Istina, prema Eurobarometru iz 2023. dvije trećine građana EU slaže se da bi Unija trebala trošiti više novca na obranu, dok 69 posto Europljana misli da treba jačati svoju proizvodnju vojne opreme. 

‘Jedan za sve, svi za jednog’

Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas također je odbacila tu ideju: “Svaka europska zemlja ima vojsku, a vojske 23 zemlje dio su NATO-a tako da ne mogu zamisliti da će zemlje stvoriti zasebnu europsku vojsku”, rekla je. Na tom je tragu 2022. govorila Ursula Von der Leyen rekavši da je NATO “najsnažniji vojni savez”, ali da EU nikada neće biti – vojni savez.

Ipak, tijekom minhenske sigurnosne konferencije u veljači jasno je naznačila da EU mora biti jača te je pozvala da bude neovisnija – jer nema drugi izbor. 

“Međusobna obrana nije opcionalna za EU. To je obveza unutar našeg vlastitog Ugovora – članak 42(7). S dobrim razlogom. Naša je kolektivna obveza da stojimo jedni uz druge u slučaju agresije. Ili jednostavno rečeno, jedan za sve, svi za jednoga. To je značenje Europe”, podsjetila je. 

Željana Zovko naglašava da raspravu treba promatrati kroz obveze unutar NATO-a, uključujući povećanje izdvajanja za obranu. “Jačanje europske sigurnosti zapravo ide tragom jačanja europskog stupa NATO-a”, ističe. 

Europski NATO idealizam?

Ideju o samostalnoj europskoj vojscinaziva idealističkom i da je realnije jačanje nacionalnih vojski i međusobne suradnje: “Mislim da je to idealna situacija koja će možda nastupiti nakon što Europa razriješi sve svoje unutarnje prijepore i kada nastupi veće proširenje, takozvani ‘big bang’. Ali i kada se shvati koliko je sigurnost ključna i kakvu ulogu igra u životu građana”. 

Dodaje i kako je teško očekivati široku spremnost građana da izravno sudjeluju u obrani.

Istraživanja to potvrđuju.

Rezultati ankete Euronewsa iz siječnja na oko 10.000 europskih građana pokazuju da njih čak 75 posto ne bi uzelo pušku u ruke u slučaju vanjske agresije. Ali većina ih podržava zajedničku suradnju i veća ulaganja u obranu. 

Trend guglanja: Što spakirati za rat

I sami su svjesni da im je rat u susjedstvu, a vrijeme sve nesigurnije. Europljani na internetu sve više “guglaju” teme vezane uz rat i kako se pripremiti. U zemljama koje su geografski blizu Rusije, poput Finske, Estonije, Poljske, Litve i Švedske, sve češće pretražuju “što spakirati za rat ili evakuaciju” i “gdje su atomska skloništa u mojoj blizini”. 

Zovko ističe da je agresijom na Ukrajinu Rusija pomogla Europi da odgovori na ono što su SAD od nje tražile još od Obamine administracije – da se sami brinemo o svojoj obrani.

Tek ćemo se za 10 godina moći sami obraniti?

“Mislim da nikada nećemo doći do toga da možemo biti samodostatni bez NATO-a. Sama geopolitika i odnosi snaga tu imaju utjecaja. Bez obzira na to što mi mislimo o Turskoj, ona je bitna članica NATO-a koja štiti i sigurnost Europe”, navodi i nastavlja: “Ministri vanjskih poslova država članica slažu se da tek za deset godina možemo postići stupanj naoružanja i spremnosti da bi se sami mogli obraniti”, napominje eurozastupnica. 

“Idealistički pristup europskoj vojsci i obrani bez NATO-a je besmislica”, zaključuje europarlamentarka. Sličan stav iznio je i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte upozorivši – ako itko misli da se EU ili cijela Europa može braniti bez SAD-a, neka nastavi sanjati. 

A isti taj SAD razmišlja o povlačenju iz NATO-a. Barem je tako najavio u srijedu američki predsjednik Donald Trump, upozoravajući da je to pitanje “izvan mogućnosti ponovnog razmatranja” nakon odbijanja američkih saveznika da se pridruže američko-izraelskom ratu protiv Irana. Isto je ponovio i njegov državni tajnik Marco Rubio. S druge strane, finski predsjednik Alexander Stubb je u telefonskom razgovoru Trumpu rekao da se oblikuje “europskiji NATO” te da Europa “preuzima odgovornost”, priopćio je njegov ured. 

Bruxelles je na sličnom tragu. Kaže – EU i NATO idu ruku pod ruku, no Europa mora više brinuti o svojoj sigurnosti. 

Tko je nadležan za obranu?

Treba razumjeti da je obrana primarno u nadležnosti država članica. Ugovori EU jasno definiraju da je nacionalna sigurnost njihova isključiva odgovornost. 

“Ne mislim da ćemo vidjeti europsku vojsku jer ne postoji ni NATO vojska. To su još uvijek nacionalne vojske koje surađuju i djeluju zajedno u misijama, a dio su nacionalnih vojski koje rade zajedno”, pojašnjava Paet, koji sličan obrazac predlaže i za Europu.

Iako EU nema svu kontrolu po pitanju obrane, ima Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku koja se temelji na međuvladinoj suradnji i jednoglasnim odlukama. “Država ima glavnu ulogu da obrani svoje granice, a EU može davati podršku. Postoji primjerice granična agencija Frontex, koja je zadnjih godina počela sve ozbiljnije raditi, ne samo na Mediteranu, nego i na istočnoj granici. EU igra popratnu ulogu, pomaže s financijskog gledišta”, dodao je Paet. 

U ugovorima o funkcioniranju EU postoji i klauzula, odnosno članak 222, uzajamne obrane. On kaže da EU i države članice djeluju “u duhu solidarnosti” ako je neka država pogođena terorističkim napadom ili katastrofom. U prijevodu, pomažu koristeći sve raspoložive instrumente, pa i vojne resurse. 

Odnosno, EU nema vlastitu vojsku, ali koordinira kapacitete koje joj države stavljaju na raspolaganje: “Države članice Uniji stavljaju na raspolaganje civilne i vojne kapacitete za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, kako bi doprinijele ostvarivanju ciljeva koje je utvrdilo Vijeće. Države koje zajednički uspostave multinacionalne snage mogu ih staviti na raspolaganje zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”.

Čak 800 milijardi eura za ReArm

Posljednje su godine podsjetile koliko je mir krhak. Kao odgovor, EU povećava ulaganja i jača obrambenu suradnju.

Ključni okvir za to je Zajednička sigurnosna i obrambena politika (CSDP), koja omogućuje zajedničke vojne i civilne misije. Prema riječima Ursule von der Leyen, izdvajanja za obranu porasla su za 80 posto u odnosu na razdoblje prije rata u Ukrajini.

U 2024. prvi put su izdvojena sredstva iz EU proračuna (oko 300 milijuna eura) za zajedničku nabavu vojne opreme. Uslijedile su ambicioznije inicijative, uključujući plan ReArm Europe vrijedan 800 milijardi eura, te strategija obrambene spremnosti do 2030.

Važnu ulogu ima i Europski obrambeni fond (EDF) koji financira istraživanje i razvoj (predviđeno 7,953 milijarde eura za razdoblje 2021.–2027.), kao i Stalna strukturirana suradnja (PESCO), s više od 70 zajedničkih projekata. 

Prvi put EU dobila povjerenika za obranu

U novom mandatu Komisije prvi je put imenovan povjerenik za obranu, što upućuje na jačanje koordinacije na europskoj razini. 

Unatoč većim ulaganjima, EU naglašava da države trebaju bolje surađivati i više koristiti europsku obrambenu industriju kako bi se do 2030. stvorilo zajedničko obrambeno tržište i ojača sposobnost Europe da se sama zaštiti.

Von der Leyen je najavila: “Ovo je pravo europsko buđenje”. 

“Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora”. 

Objava Možemo li se sami obraniti? Ovo je prava istina o europskoj vojsci: ‘EU je lijena i naivna’ pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

“Lažljivice”, “histerične”, “bolesne” – takvim i sličnim nadimcima političarke u Hrvatskoj časte njihovi kolege. I to ne iza zatvorenih vrata, šaptom, nego često pred mikrofonima, usred žestokih političkih obračuna u Saboru. 

Možda je mnogima najsvježije sjećanje na “samodopadne narikače”, kako je zastupnice Daliju Orešković i Marijanu Puljak nazvao aktualni predsjednik Zoran Milanović. 

No takvi slučajevi nisu iznimka.

Vesna Pusić je svojedobno bila “stvorena za madraca, a ne mudraca”, dok se Đurđi Adlešić tijekom rasprave u Saboru savjetovalo da “više rađa, a manje priča”. 

Tadašnjoj kolegici Ljerki Mintas-Hodak je Ivan Jakovčić prognozirao da će “svojim šarmom kolege baciti na leđa”, dok je 

nekadašnji ministar pravosuđa HDZ-ovki Mariji Bajt poručio da će joj se pitanje oprostiti jer je žena – inače ne bi. 

“Mnoge žene ne reagiraju, a trebale bi. Šest je potpredsjednika Vlade, nijedna žena. To je isto jasna poruka izvršne vlasti. Kad su se Facebook prosvjednici digli protiv mene kao predsjednice Vlade i ispred moje kuće vikali ‘Jaca ku*va, nitko od žena nije reagirao. Do danas se ništa osobito nije promijenilo”, ogolila je dušu bivša premijerka Jadranka Kosor u velikom intervjuu za Net.hr, poručivši da je takvo što nedopustivo. 

Što kaže zakon?

Od tada se, kaže, gotovo ništa nije promijenilo. 

“Velike političke stranke na svim dosadašnjim izborima radije su plaćale velike novčane kazne nego da im liste budu u skladu sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije, koji sam pisala”, dodala je. 

U RTL Detektoru provjerili smo je li to doista tako. Istražili smo što zapravo nalaže Zakon o ravnopravnosti spolova, kakvo je stanje bilo na izbornim listama za Hrvatski sabor i europske izbore u posljednja dva izborna ciklusa te kojim su političkim strankama naplaćene najviše kazne. 

Zakon u ravnopravnosti spolova, koji je stupio na snagu 2008. godine na putu Hrvatske prema ulasku u Europske unije, propisuje da političke opcije na izbornim listama moraju poštivati načelo ravnopravnosti spolova i osigurati uravnoteženu zastupljenost žena i muškaraca.

To znači da moraju voditi računa da zastupljenost jednog spola na listi ne bude niža od 40 posto. 

Ako to ne ispune, Državno izborno povjerenstvo o tome obavještava pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova i Državno odvjetništvo koje, koje potom može pokrenuti prekršajni postupak. 

Oko ovoga ne postoji jedinstveno, obvezujuće pravilo Europske unije, nego je to pitanje u nadležnosti članica pa svaka država uređuje svoje izborno zakonodavstvo, pojašnjeno je u u sažetku o Promicanju ravnopravnosti spolova u političkom odlučivanju. 

EU, dakle, potiče rodnu ravnopravnost u politici, ali ne nameće konkretne kvote za nacionalne izbore. Ipak, one se uglavnom kreću od 33 posto, do 40 ili 50 za svaki spol, a ponekad isključivo za žene. 

Zbog toga postoje razni modeli u zemljama članicama. Kvote od 40 posto drže se i Španjolci, Slovenci, Grci, dok 35 posto zahtijevaju Poljaci. Potpunu rodnu ravnopravnost, odnosno po 50 posto ženskih i muških kandidata, traže na izborima u Francuskoj, Belgiji i Italiji. Detaljnije čitajte OVDJE. 

Kazne za prekršitelje

Na parlamentarnim i europskim izborima predlagatelja liste na kojoj se ne poštuje pravilno o rodnoj ravnopravnosti može se “opaliti po džepu” sa 6.636,14 eura kazne.

Kazne su nešto niže na lokalnim izborima – predlagateljima prijeti kazna od 5.309,91 euro po listi za izbore za članove gradskih vijeća i županijskih skupština i 2.654,46 eura na izborima za članove općinskih vijeća, pojašnjavaju iz Državnog izbornog povjerenstva. 

A kakva je situacija u praksi? 

Na zadnjim parlamentarnim izborima čak 32 od 165 pravovaljanih lista, gotovo petina, nije udovoljilo tom zahtjevu, unatoč upozorenju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Kada bi se izrekle kazne za sve te liste, predlagatelji bi platili više od 212 tisuća eura. Važno je naglasiti da se ovdje ne implicira da na spomenutim listama nije bilo dovoljno žena, nego se može odnositi i na podzastupljenost muškaraca. 

Tko je najviše ‘zgriješio’?

Prema izvješću GONG-a, HDZ s partnerima na devet od 11 lista nisu imali dovoljno žena, čime prijeti kazna od gotovo 60 tisuća eura. Uz to, niti jedna žena nije bila nositeljica HDZ-ove liste, a žene su se često stavljale na drugu polovicu liste. 

Od 10 izbornih listi koje je imao s partnerima, Domovinski pokret na četiri nije vodio računa o uravnoteženoj zastupljenosti žena i muškaraca, pa bi se mogao suočiti s kaznom od 26.544 eura. O tome, na četiri od 11 listi, računa nije vodila ni Autohtona Hrvatska stranka prava Dražena Keleminca, pa bi i ona u konačnici mogla platiti istu kaznu kao i DP.

Na dvije od 11 listi načelo ravnopravnosti spolova nije poštovala ni pravaška koalicija u kojoj je Hrvatsko bilo, pa joj prijeti 13.272 eura kazne. Na samo jednoj, od 11 listi, načelo ravnopravnosti spolova nije poštovala stranka Možemo! pa bi njen račun mogao biti olakšan za 6. 636 eura, baš kao i račun stranke Ivana Pernara koji, također, na jednoj od 11 listi, nema šest žena, odnosno muškaraca.Unatoč zakonu, neke su stranke zanemarile rodnu ravnopravnost i na parlamentarnim izborima 2020. godine. Ukupno 39 lista nije ispunilo kvote koje se odnose na spol. 

Tu se ističe HDZ koji nije ispunio kvotu ni na jednoj od svojih 11 izbornih lista. Ostale stranke i koalicije bile su uglavnom usklađene – koalicija Restart nije ispunila kvotu na dvije od svojih deset lista, a Domovinski pokret na jednoj. Međutim, Možemo! i većina je bila u skladu sa zakonodavstvom na svih svojih 11 lista, navodi se u završnom izvješću Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR).

Među pet stranaka koje su zajedno osvojile gotovo 95 posto glasova, samo 12 od 50 lista u 10 izbornih jedinica predvodile su žene. Samo je stranka Možemo! usvojila formalni interni zahtjev za izmjeničnu zastupljenost spolova na listama kandidata.

Pravila su ista i za europske izbore – liste moraju uključivati najmanje 40 posto pripadnika oba spola, što znači najmanje pet od ukupno 12 kandidatkinja. Broj kazni – nepoznat

Na izborima za Europski parlament 2019. godine natjecale su se 33 kandidacijske liste. Među 396 potencijalnih zastupnika, bile su 162 žene (40,9 posto). Na kraju je u Europski parlament izabrano pet zastupnica (41,6 posto) i sedam zastupnika.

Na izborima 2014., netom nakon pridruživanja EU, na ukupno 11 mjesta izabrali smo šest žena i pet muškaraca, dakle njih 54,5 posto. 

Koliko je od svih predviđenih kazni stvarno i naplaćeno, teško je utvrditi jer oko tih podataka kao da vlada “zavjet šutnje”. 

Budući da Državno izborno povjerenstvo nema ovlasti podnositi optužne prijedloge, nema ni podatke koliko je kazni naplaćeno i kome. S tim smo se upitom obratili Državnom odvjetništvu, ali odgovor nismo dobili. Detalje o plaćenim kaznama tražili smo i od pet najvećih političkih stranaka prema CRO Demoskopu iz siječnja. 

Koordinatorica stranke Možemo! i saborska zastupnica Sandra Benčić pojasnila nam je da su u izbornoj listi za VII. izbornu jedinicu imali devet žena i pet muškaraca, zbog čega je protiv njih pokrenut postupak DORH-a. Uložili su prigovor, a postupak traje. “U veljači je održano ročište na kojem smo dali iskaz koji je već sadržan i u samom prigovoru te čekamo odluku suda”, dodaje Benčić. 

IZ SDP-a nam kažu da upravnih postupaka nema jer, tvrde, poštuju izborne kvote, te da to pitanje čak imaju uvršteno i u statutu stranke. 

Pojašnjenje od HDZ-a, Domovinskog pokreta i Mosta nismo dobili do zaključenja ovog teksta. 

Na nedostatak transparentnosti godinama upozorava i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Nakon svakih izbora objavljuje analize u kojima ističe velik broj lista koje ne poštuju zakonske kvote, ali i manjak podataka o tome kako se ti prekršaji sankcioniraju i koliko se kazni naplati.

“Budući da se to ponavlja od izbora do izbora, može se zaključiti da sankcije pojedinim predlagateljima lista očito ne predstavljaju prepreku da zaobilaze zakonske norme te radije plaćaju novčane kazne nego da poštuju načelo ravnopravnosti spolova“, ističu iz njezina ureda. 

Napominju i da Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj se novčane kazne nisu pokazale posebno učinkovitima.

Problem dodatno produbljuje i to da se žene na listama rijetko nalaze na vrhu, što dodatno usporava rast njihova udjela među izabranim predstavnicima u Saboru i na lokalnoj razini. 

Na parlamentarnim izborima 2020. udio žena u Hrvatskom saboru iznosio je 22,5 posto, a četiri godine kasnije porastao je za svega dva posto. 

Ako se takav trend nastavi, upozorava pravobraniteljica, Hrvatska bi cilj od najmanje 40 posto zastupljenosti podzastupljenog spola u Saboru mogla dosegnuti tek 2056. godine. Razlog za to djelomično vidi u činjenici da se postojeći zakoni protiv diskriminacije ne provode dosljedno i ne donose očekivane promjene.

Zip sustav

“Zakon o ravnopravnosti spolova trebalo bi unaprijediti, ponajprije uvođenjem nekog oblika tzv. zip sustava, odnosno par-nepar modela na izbornim listama“, predlaže pravobraniteljica. Takvi modeli već postoje u nekim državama Europske unije. Primjerice, Francuska, Španjolska i Italija imaju sustav prema kojem je svaka sljedeća osoba na listi suprotnog spola, dok u susjednoj Sloveniji vrijedi pravilo da je na prvoj polovici liste svaka sljedeća osoba suprotnog spola.

Pravobraniteljica godinama upozorava, a na to je ukazao i Odbor za ljudska prava UN-a, da je potrebna veća transparentnost oko provođenja sankcija i naplatom kazni za kršenje spolnih kvota. Do podataka o tome koliko je kazni stvarno izrečeno, a koliko ih je uistinu i naplaćeno, u praksi je gotovo nemoguće doći.

Ti podaci, naime, nisu vidljivi ni iz godišnjih izvješća Državnog odvjetništva jer se vode zbirno. Kada je Ured pravobraniteljice zatražio detaljnije informacije, iz Državnog odvjetništva odgovorili su da ih ne mogu dostaviti jer, osim evidencije u godišnjim izvješćima o radu državnih odvjetništava, ne vode posebnu evidenciju s podacima razvrstanima prema pojedinim izborima.

Pravobraniteljica smatra da bi, uz novčane kazne, trebalo uvesti i pravilo prema kojem bi se kandidacijske liste koje ne poštuju spolne kvote odbacivale, odnosno proglašavale nepravovaljanim, kao što je slučaj u nekim drugim državama Europske unije. U Hrvatskoj je to, kaže, zasad praktički nemoguće jer je Ustavni sud takvu odredbu zakona ukinuo uz obrazloženje da su novčane kazne primjerenije. 

U konačnici, i Odbor za ljudska prava UN-a pozvao je Hrvatsku da osigura dosljednu provedbu novčanih kazni te objavi detaljne podatke o izrečenim sankcijama.

“Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora”. 

Objava Bolje kazna nego žena na listi? Kosor otvorila Pandorinu kutiju, Detektor provjerio što je istina pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

Ministrica zdravstva Irena Hrstić odlučila je uvesti “red, mjerljivost i odgovornost u sustav dopunskog rada” – ako netko želi privatno raditi, ne smije imati listu čekanja na svom odjelu u bolnici. Po novom, ako pacijenti čekaju duže od 120 dana, na popodnevni rad u privatnoj klinici liječnik može zaboraviti.

Sve je to rezultat zaoštrene politike ministrice, koja se od početka svog mandata odlučila pozabaviti liječnicima koji pacijente “vuku” u privatne klinike. Podsjetimo, u nekoliko navrata inspekcija Ministarstva utvrdila je propuste bolnica i povrede iz radnog odnosa. 

Prema zadnje dostupnim podacima iz 2024., inspekcija Ministarstva zdravstva obavila je 42 nadzora privatnika te utvrdila da u zagrebačkom i splitskom KBC-u niz liječnika u redovno radno vrijeme nije bilo na radnom mjestu ili je bez dopuštenja radilo i u privatnoj klinici. Više možete pročitati OVDJE.

Ideja je Ministarstva upravo tome stati na kraj i povećati zadovoljstvo pacijenata javnim zdravstvom. No, način kako bi to napravila, ne odobravaju svi u zdravstvu.

RTL Detektor razgovarao je s liječnicima, pacijentima, ravnateljima koji nam otkrivaju zašto bi liječnici tužbama mogli pobijati novu uputu Ministarstva, a liste čekanja mogle biti veće. Potom, pogoduje li se dopunskim radom liječnika privatni sustav i zašto se Hrvatima više isplati ići liječiti privatno u Sloveniju ili Italiju nego u Hrvatsku.  

Pitanje pravne snage upute

Prvi problem na koji je ukazala Hrvatska liječnika komora je to što je krajem prošle godine na stol ravnatelja bolnica stigla uputa Ministarstva koja nema nikakvu pravnu snagu. 

To ima, napominju iz Komore, pravilnik koji definira kriterije kako netko može dobiti odobrenje da radi i privatno. Riječ je o Pravilniku o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca iz 2016. godine. 

Upozoravaju da je prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti iz 2018. godine., ministar do 1. srpnja 2019. trebao donijeti novi pravilnik, a dok se ne donese, na snazi je stari iz 2016. godine. 

“Od 2019. do danas ministar zdravstva nije donio novi pravilnik. Uputa nema istu pravnu snagu kao pravilnik. Pravilnik, kao podzakonski propis, prolazi kroz obvezan postupak savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Uputa nije prošla javno savjetovanje tj. mogućnost da stručna i opća javnost komentiraju dokument”, pojašnjavaju iz Komore.

Tužbom protiv upute Ministarstva

Sporno je, upozoravaju liječnici, što uputa uvodi nove kriterije za izdavanje dozvole za dvojni rad, kao primjerice liste čekanja, što nije predviđeno zakonom odnosnom pravilnikom kao nadležnim aktom za to.

“Liječnik pojedinac koji savjesno obavlja svoj posao na radnom mjestu nije niti može biti odgovoran za liste čekanja na razini ustanove, županije ili države. HLK nema informacije s terena o tome kako ravnatelji provode ili ne provode uputu kao ni informacije o tome jesu li članovi HLK-a na temelju ove upute počeli dobivati odbijenice. HLK će svojim članovima osigurati besplatnu pravnu pomoć u slučaju da odluče sudskim putem pobijati odluke o uskrati ili opozivu odobrenja utemeljene na spornoj uputi”, kažu iz Komore

Zaključno – ministrica Hrstić je donijela uputu da ni jedan liječnik, koji radi na odjelu gdje su liste čekanja duže od 120 dana ne smije raditi i privatno, no prema Pravilniku koji je i dalje na snazi – to je i dalje moguće.

Kakvo je stanje na terenu?

RTL Detektor provjerio je kako će to sve skupa izgledati u praksi. Najveće kliničke bolničke centre pitali smo na koji način planiraju urediti dopunski rad u njihovim ustanovama – po uputi Ministarstva ili po važećem pravilniku. Kako će postupati u slučaju da dopusnicu za rad privatno zatraži liječnik koji na svom odjelu ima listu čekanja dužu od 120 dana ili ako takav liječnik već radi privatno. 

Ovu temu odlučili su komentirati samo iz riječkog i osječkog KBC-a, čije smo odgovore dobili. Iz Kliničkog bolničkog centra Osijek kažu da su zaprimili novu uputu o dopunskom radu liječnika te da je izvršena analiza dopusnica. “U ovome trenutku čekamo daljnje upute Ministarstva zdravstva o načinu postupanja”, odgovaraju iz KBC Osijek. 

Iz KBC Rijeka odgovaraju da su na temelju zaprimljenih uputa Ministarstva pristupili reviziji važećih odobrenja za dodatni rad liječnika. “Riječ o dinamičnom procesu s pojedinačnim slučajevima u kojima su potrebne nadopune, a svakako sva odobrenja iz ranijeg perioda prestala su važiti s danom 31. siječnja 2026. KBC Rijeka poštuje uvijek naznačene rokove kod realizacije reformskih mjera i projekata, pa će i nadalje postupati u skladu s važećim propisima i zaprimljenim smjernicama”, poručuju iz Ravnateljstva. 

Pitali smo i Ministarstvo zdravstva koje alate ima na raspolaganju za provedbu nove upute i što može učiniti ako se ista ne provodi, no odgovor nismo dobili.

Što kaže uputa Ministarstva, a što Pravilnik?

Provjerili smo što piše u uputi Ministarstva koja je na snazi od 1. siječnja ove godine i u Pravilniku o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca na koji se poziva Komora liječnika. 

Uputu Ministarstva zdravstva u vezi davanja odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca, ministrica Hrstić potpisala je i dostavila ravnateljima bolnice zadnji dan prošle godine. 

Uvodno se poziva na Pravilnik o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca. Aktualni Pravilnik možete vidjeti OVDJE.

Propisano je da se odobrenje za dopunski rad zdravstvenom radniku, kao i u Pravilniku, daje ako: 

• redovito, savjesno i stručno obavljanje poslova iz ugovora o radu,
• u skladu s pravilima struke i uputama poslodavca odnosno ovlaštenih osoba poslodavca,
• kontinuirano stručno usavršavanje znanja i vještina,
• obavljanje poslova iz ugovora o radu u skladu s poslovnim interesima poslodavca,
• poštivanje strukovnih i stegovnih pravila koja proizlaze iz organizacije rada poslodavca і profesionalne djelatnosti,
• nepostojanje kaznene, prekršajne ili disciplinske pravomoćne odluke kojom je utvrđena odgovornost zdravstvenog radnika u vezi obavljanja profesionalne djelatnosti.

No, u usporedbi s Pravilnikom, u uputi stoji i da je ravnatelj je obvezan utvrditi ispunjava li taj zdravstveni radnik bitne pretpostavke koje su detaljno popisane. Jedna od bitnih pretpostavki su i liste čekanja.

U uputi je propisano sljedeće:

“Ako je vrijeme čekanja:

• 30 dana: svi radnici iz djelatnosti mogu dobiti odobrenje,
• 31-60 dana: 75% radnika iz djelatnosti može dobiti odobrenje,
• 61-90 dana: 50% radnika iz djelatnosti može dobiti odobrenje,
• 91-120 dana: 25% radnika iz djelatnosti može dobiti odobrenje,
• >120 dana: ne može se izdati odobrenje niti jednom radniku.”

Sve pretpostavke koje je Ministarstvo uputom propisalo i traže se od liječnika donosimo u nastavku:

Iz Ministarstva zdravstva naglašavaju kako je tek riječ o uputi namijenjenoj ravnateljima zdravstvenih ustanova, kao alat za ujednačenu primjenu važećeg Pravilnika o dopunskom radu liječnika. “Uputom se detaljnije normiraju postojeći opći kriteriji, s ciljem veće transparentnosti i jednake prakse u svim ustanovama”, dodaju iz Ministarstva.

U to su uvjereni i iz Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske (UPUZ-HR) koja okuplja ravnatelje bolnica. Ističu da uputa o dvojnom radu može pomoći u uređenju određenih odnosa, ali s druge strane napominju kako sama po sebi ne može riješiti sve izazove s kojima se zdravstveni sustav suočava.

Dopunski rad i liste čekanja

Drugi problem na koji upozoravaju liječnici su povezivanje dopunskog rada i liste čekanja. Iz Komore napominju kako administrativne mjere kojima se pokušava regulirati dvojni rad neće riješiti uzroke listi čekanja. U dvojnom radu, napominju, radi samo 15 do 20 % liječnika, tako da se takva uredba, kakav god učinak ostvarila, neće ni na koji način odnositi na većinu liječnika.

Podatke o broju liječnika po bolnicama koji imaju dopusnicu za rad u privatnim klinikama možete vidjeti OVDJE 

“Nove uredbe koje se odnose na 15 % liječnika u javnom sustavu neće povećati broj liječnika, neće stvoriti novu opremu, neće promijeniti organizaciju rada za većinu zaposlenih u sustavu”, kaže iz Komore. 

Podsjećaju na pokušaj zabrane dvojnog rada u Sloveniji koji je završio odlukom Ustavnog suda Slovenije koji je ukinuo takvu zabranu kao protuustavnu. “Vezano uz ovaj slučaj valja naglasiti da su za vrijeme zabrane u Sloveniji liste čekanja porasle jer je zdravstvena zaštita bila manje dostupna u privatnom sektoru kao i jer je dio liječnika otišao iz javnog zdravstvenog sustava”, poručuju iz Komore.

HLK: ‘Nismo krivi za duge liste čekanja’

Tvrdnja da se dvojni rad liječnika prikazuje kao uzrok listi čekanja i kao jedan od glavnih problema hrvatskog zdravstva, ne stoji ni činjenično ni logički, upozoravaju iz Komore. 

“Dvojni rad nije krucijalni niti temeljni problem hrvatskog javnog zdravstvenog sustava. Dvojni rad liječnika ne odvija se tijekom radnog vremena u javnoj ustanovi, nego u slobodno vrijeme. Nije uzrok listi čekanja, jer liste čekanja ovise o organizaciji rada, kadrovima, opremi, informatiziranosti, upravljanju itd.

U određenoj mjeri smanjuje pritisak na javni sustav, jer dio pacijenata pretrage i zahvate obavlja privatno. Predstavlja jedan od ključnih mehanizama zadržavanja liječnika u javnom sustavu i u Hrvatskoj. Potiče izvrsnost u javnom sustavu jer da bi liječnik uopće bio tražen u privatnom sektoru treba najprije izgraditi dobru reputaciju u javnom sustavu”, pojašnjavaju iz Komore.

Isplativije otići privatno u Sloveniju nego u Hrvatsku

Iz Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata ističu kako novu uputu ne vide kao rješenje za liste čekanja, jer je slična već i postojala i ne samo da se nije ispoštovala, već kako ističu, nitko nije ni kontrolirao zaposlenja. Napominju kako ni u novoj uputi nema sankcija, što znači “ponovo može raditi tko god što želi”. Predsjednica udruge dr. sc. Jasna Karačić Zanetti ističe kako ovakva uputa ne ide direktno u korist pacijentima. 

“Pacijentima je potrebno da im se refundira trošak kada idu privatno. Postoji apsurd da kad odu privatno recimo u Sloveniju ili Italiju da imaju pravo na povrat troškova, a kad odu privatno u Hrvatskoj onda nemaju mogućnost povrata troška, osim u iznimnim slučajevima gdje ih HZZO ne štiti jer se nije definirao medicinski opravdani rok, što bi jedino bilo pošteno za one koji čekaju”, kaže. 

Iz Udruge pacijenata napominju da ne bi bilo sukoba interesa kada bi pacijent išao i privatno, a da mu se trošak za to refundirao. “Onda je to prava sinergija privatnog i javnog koja za pacijente znači bolju, dostupniju zdravstvenu zaštitu”, navode. 

Kada se osloniti na HZZO?

RTL Detektor provjerio je pod kojim uvjetima HZZO refundira troškove obavljenih pregleda kod privatnika. Pacijenti puni povrat troškova mogu dobiti u slučajevima kada ih liječnik pošalje kod privatnika koji nema ugovor s HZZO-om na pretragu koja im je potrebna. 

Ako idu na planirano liječenje u privatne klinike u EU, da bi ostvarili povrat troškova, moraju prije odlaska dobiti pisano odobrenje HZZO-a. Pacijent sam plaća cijeli trošak liječenja, a nakon povratka u Hrvatsku može zatražiti povrat novca, uz medicinsku dokumentaciju i originalne račune.

Važno je napomenuti da HZZO vraća novac prema cijenama koje vrijede u Hrvatskoj, a planirano liječenje u drugoj državi može se odobriti samo ako se isto liječenje u Hrvatskoj ne može obaviti u medicinski prihvatljivom roku.

“HZZO je u 2024. godini svojim osiguranim osobama izvršio povrat troškova za planiranu zdravstvenu zaštitu u privatnim zdravstvenim ustanovama druge države članice u ukupnom iznosu od 182,84 eura na temelju dva odobrena zahtjeva, a za nužnu zdravstvenu zaštitu u inozemstvu u ukupnom iznosu od 19.786,60 eura na temelju 139 odobrenih zahtjeva”, pojašnjavaju iz HZZO na naš upit.

Problem dugih lista čekanja na preglede

Liste čekanja na pretrage, rak rana su hrvatskog zdravstva. Najduže se čeka na UZV pretrage, kolonoskopiju, MR abdomena, ergometriju, CT mozga i kralježnice, a najgora situacija je u KBC Osijek te u bolnicama u Puli, Karlovcu, Sisku, Zadru i Bjelovaru. 

Primjerice, lista čekanja na UZV kolor dopler arterija i vena u Puli je gotovo 800 dana, na kolonoskopiju u Sisku i UZV prepona i vrata u Karlovcu pacijenti čekaju više od 500 dana. 

Popis lista čekanja po bolnicama možete vidjeti OVDJE

Iz Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske mišljenja su da će nova uputa djelomično utjecati na njihovo smanjenje ali i napominju kako razlozi dugih lista čekanja nisu jednoznačni i one su najizraženije u velikim kliničkim bolničkim centrima i većim županijskim bolnicama, gdje je i najveći pritisak pacijenata.

“Na to utječe manjak liječnika, osobito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, zbog čega se veći broj pacijenata upućuje na bolničku razinu. Dodatno, dio dijagnostičkih i specijalističkih pretraga indicira se češće nego što je nužno, a kapaciteti medicinske opreme i prostora unutar zdravstvenih ustanova su ograničeni. Važno je naglasiti da liste čekanja nisu samo hrvatski problem, ali u našem zdravstvenom sustavu predstavljaju jedan od njegovih najvećih izazova”, poručuje mr. Dražen Jurković dr. med. spec., direktor Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske te napominju kako liječnici sigurno nisu uzrok dugim listama čekanja.

“Hrvatski zdravstveni sustav nema jasno definirane vremensko-kadrovske normative, zbog čega je teško objektivno procjenjivati radno opterećenje liječnika. Istodobno, podaci Hrvatske liječničke komore govore da liječnici godišnje odrade oko tri milijuna prekovremenih sati, što jasno ukazuje na njihovu stvarnu opterećenost unutar sustava. Iskustvo pokazuje da velika većina liječnika radi odgovorno i intenzivno. Liste čekanja stoga nisu posljedica nedovoljnog rada liječnika, već opterećenosti sustava i ograničenih kapaciteta”, poručuje Jurković. 

Stanovnika sve manje, gužve kod liječnika sve veće

Iz Komore napominju da su liste čekanja sustavni problem, koji se ne rješavaju administrativnim mjerama preko noći, uredbama ili naputcima, nego dugoročnim planiranjem, organizacijskim promjenama i odgovornim upravljanjem.

“Hrvatska, unatoč smanjenju ukupnog broja stanovnika, bilježi snažan porast udjela stanovništva starijeg od 65 godina, a upravo ta skupina koristi najviše zdravstvenih usluga. Zdravstvene potrebe ne prate linearno broj stanovnika, nego njihovu dobnu strukturu i zdravstveno stanje. Stoga je pogrešno očekivati da će se liste čekanja automatski smanjivati samo zato što je manje stanovnika.

Ne može se govoriti o odgovornosti liječnika za liste čekanja bez prethodne analize uređenosti sustava u kojem rade. Liječnici ne upravljaju listama čekanja, ne odlučuju o kadrovskim planovima, ne nabavljaju opremu i ne definiraju organizacijske modele rada. U uvjetima u kojima nedostaje stotine liječnika, u kojima liječnici godišnje odrade milijune prekovremenih sati i u kojima ne postoje jasni, obvezujući normativi rada, nepravedno je i netočno svaljivati odgovornost na pojedince. Pojedinačni rad liječnika, koliko god bio predan i intenzivan, ne može nadomjestiti strukturne manjkavosti sustava”, zaključuju iz Komore.

Svjesni su toga i u Ministarstvu te napominju kako se liste liječnika ne mogu svesti isključivo na dopunski rad liječnika. “Liste čekanja su višefaktorski izazov. Na njih utječe trijada- strategija zdravstva Ministarstva, organizacija rada zdravstvenih ustanova i liječnika obiteljske medicine te pacijentove potrebe i odgovornost. Ne mogu se svesti isključivo na dopunski rad liječnika”, poručuju iz Ministarstva. 

Idi i plati privatno

Teze kako se dopunskim radom liječnika pogoduje privatnom zdravstvenom sektoru koji je procvjetao i broji milijunsku zaradu, Ministarstvo zdravstva odbacuje. Napominju da time osiguravaju da javni zdravstveni sustav ostane prioritet uz komplementarnost privatnog, uz jasno definirane uvjete pod kojima je dopunski rad dopušten te koji ne smije utjecati na dostupnost i kvalitetu zdravstvene skrbi za pacijente što je i navedeno u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. 

S druge strane, Jurković iz UPUZ-HR ističe da se dopunskim radom liječnika djelomično pogoduje privatnom zdravstvenom sustavu, ali i da treba razlikovati različite oblike privatnog zdravstvenog sektora. “Postoje privatne zdravstvene ustanove koje značajno ulažu vlastiti kapital, zapošljavaju zdravstvene radnike na puno radno vrijeme i pružaju visoku razinu zdravstvene zaštite. One su legitiman dio sustava. Problem nastaje kod jednog broja privatnih praksi koje se u velikoj mjeri oslanjaju na rad liječnika zaposlenih u javnom sustavu, što stvara negativnu percepciju cijelog zdravstvenog sustava i liječničke profesije”, kaže Jurković.

Iz Komore napominju da dvojni rad sam po sebi ne pogoduje privatnom sektoru nauštrb javnog. “Naprotiv, on omogućuje koegzistenciju javnog i privatnog sektora, uz jasna pravila i nadzor. Problem ne nastaje zbog dvojnog rada, nego zbog neujednačenih pravila, nedostatka kontrole i netransparentnosti te potencijalnih zlouporaba. Postojeća regulativa već sada propisuje jasne uvjete za odobravanje dvojnog rada. Također, propisani su mehanizmi sankcioniranja zlouporaba”, poručuju.

Treba li zabraniti liječnicima da rade privatno?

Hrvatska liječnička komora smatra da dvojni rad nije sporan, ali ističu da svaka zlouporaba mora biti sankcionirana. Zabrana dvojnog rada nije rješenje jer ne skraćuje liste čekanja, potiče odlazak liječnika u privatni sektor ili inozemstvo, dodatno destabilizira javni zdravstveni sustav, može dovesti do produženja listi čekanja.

“Problemi se ne rješavaju zabranama, nego uređenjem i dosljednom provedbom propisa. Istodobno, nužno je jasno razdvojiti pitanje dvojnog rada od pitanja listi čekanja. Liste čekanja su pitanje upravljanja sustavom, a ne individualnih prava liječnika”, napominju iz Komore.

Napominju da je dvojni rad potpuno uobičajen u svim europskim zdravstvenim sustavima. “Hrvatska ima iskustva s potpunom zabranom dvojnog rada, koja je u oba navrata rezultirala negativnim posljedicama i odljevom eminentnih stručnjaka iz javnog zdravstva”, zaključuju iz Komore.

Jurković iz UPUZ-HR poručuje da dvojni rad liječnika sporan u situacijama kada se zloporabljuje i kada dolazi do neopravdanog prelijevanja pacijenata iz javnog u privatni zdravstveni sektor. “Neprihvatljivo je da liječnik koji radi u javnom zdravstvenom sustavu pacijentu kaže kako će na određenu pretragu u javnoj ustanovi čekati šest mjeseci, a zatim mu ponudi da istu tu pretragu kod njega ili njegovog kolege privatno obavi već istog ili sljedećeg poslijepodneva. Naravno, ako to dodatno plati”, kaže Jurković.

Dopodne u bolnici, popodne privatno

Iz UPUZ-HR napominju i da u djelatnostima i na odjelima u kojima nema lista čekanja nema opravdanog razloga za zabranu dopunskog rada, ali ga treba precizno regulirati i kontrolirati.

“Dvojni rad treba ograničiti u onim djelatnostima u kojima pacijenti ne mogu doći do zdravstvene usluge u medicinski prihvatljivom vremenu. Ne može biti prihvatljivo da isti liječnici u prijepodnevnom radu u javnom zdravstvenom sustavu sudjeluju u stvaranju problema dostupnosti, a da ga potom u poslijepodnevnim satima rješavaju u privatnim ordinacijama naručujući iste pacijente.

Posebno je važno da HZZO ne ugovara zdravstvene usluge s privatnim ustanovama koje koriste liječnike iz javnog sektora u djelatnostima s dugim listama čekanja, jer nije prihvatljivo javnim novcem privatno rješavati problem koji je nastao u javnom sustavu. Čini mi se da u tom smjeru upravo ide naputak ministrice zdravstva”, poručuju iz Jurković.

Javni sektor više ne postoji

Karačić Zanetti iz Udruge prava pacijenata ističe da je privatni zdravstveni sustav već skoro preuzeo javni te da je teško uvesti potpunu zabranu dopunskog rada. “Po istom pravilu bi i onda sve liječnike obiteljske medicine trebalo vratiti u domove zdravlja, a ne da imaju privatne ordinacije i da im za to plaća HZZO”, ističe Karačić Zanetti te dodaje da bi se trebalo dozvoliti izbor, no puno strože kontrolirati takav tad i evidentirati elektronski radno vrijeme ulaska- izlaska iz ustanova. 

Iz Udruge pacijenata predlažu uvođenje ankete zadovoljstva pacijenata, korisnika zdravstvene zaštite. Mišljenja su da se po tome odmah može urediti sustav i vidjeti što ne valja i tako “nagraditi najbolje zdravstvene djelatnike, a isto tako sankcionirati one koje zloupotrebljavaju javni sustav na štetu pacijenata”. 

“HZZO mora biti na usluzi osiguranicima, a ne “maćeha” koja ih dodatno kažnjava zato što su bolesni. Sve ove upute nemaju pravni način rješavanja problema, odnosno ako se ne ispoštuju nikome ništa i pacijenti ponovo ostaju nezaštićeni i prepušteni sami sebi”, zaključuje dr.sc. Jasna Karačić Zanetti. 

“Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora.”

Objava Tko ima listu čekanja u bolnici, ne može raditi privatno! Istražili smo: Puca li ministrica u prazno? pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

“Svi me pitaju kako s 25 godina kupiti stan? Radila sam studentske poslove tijekom fakulteta, odradila sam ne jednu, nego tri sezone u Americi, štedjela sam, odvajala, čak sam i ulagala. Rezultat? Imam iskustvo i brutalne uspomene, ali ne i dovoljno za stan”, ispričala je mlada djevojka prije malo više od dva tjedna na TikToku i pokrenula raspravu može li se danas uopće riješiti stambeno pitanje u dvadesetima. 

Pitanje je to koje muči nju, ali i brojne Hrvate kojima cijene najma “jedu” većinu plaće, a s cijenama kvadrata koje su eksplodirale vlastiti krov nad glavom više zvuči kao noćna mora, nego ostvarivi san.

Oni koji nemaju tu sreću da naslijede nekretninu u kojoj će se skućiti, suočeni su s brutalnom realnošću nemilosrdnog tržišta nekretnina. Pa ne čudi da Hrvati najkasnije u Europskoj uniji odlaze iz roditeljskog doma. 

Kako onda do krova?

U RTL Detektoru provjerili smo koliko su cijene nekretnina u Hrvatskoj rasle posljednjih deset godina te istražili jesu li plaće to pratile. O pitanju priuštivog stanovanja razgovarali smo s ljudima iz nekretninskog sektora, ali i ekonomskim stručnjacima koji su izložili ključne razloge za eksploziju cijena i dali ideje za moguća rješenja.

Cijene kvadrata skočile 130 posto

U posljednjih deset godina cijene su rasle znatno brže od plaća. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), prosječna cijena prodanih stanova skočila je s 1.419 eura po četvornom metru u 2015., na 2.754 eura (2025.) – to je rast od oko 94 posto. U tom razdoblju u Zagrebu je kvadrat poskupio s prosječnih 1.566 na 2.958 eura, odnosno gotovo 89 posto.

Brojevi se razlikuju ovisno o izvoru, pa je prema analizi Njuškala iz rujna 2015. prosječna cijena stana u Zagrebu bila 1.540 eura. Najskuplji su bili Dubrovnik (3000 eura), Split (2.207 eura) i Zadar (1.658 eura), dok su najjeftiniji kvadrati bili u Vukovaru (487 eura). 

Njuškalo još nije objavio analizu cijena za 2025., no prema podacima na stranici Nekretnine.hr, u prosincu 2025. prosječna cijena kvadrata u Zagrebu je bila 3.713 eura. Za kvadrat u Splitu treba se izdvojiti 5.381 euro, u Dubrovniku 5.064 eura, a u Zadru 3.918 eura. Vukovar? Sa spomenutih oko 500 eura, kvadrat je skočio na 1.252 eura. 

Još dramatičniju sliku daje Eurostatov House Price Index, prema kojem su nekretnine od 2015. do 2025. porasle za oko 130 posto.

Što to znači u praksi?

Za isti iznos prije deset godina mogao se kupiti stan od 115 kvadrata, danas samo 50 četvornih metara. 

Istodobno su rasle i plaće, ali znatno sporije.

Prosječna neto plaća u Hrvatskoj porasla je s oko 758 eura u 2015. na prosječnih 1.470 eura u 2025., što je nominalni rast od oko 89 posto. 

No kada se u obzir uzme inflacija, realni rast plaća u tom razdoblju iznosi svega oko 38 posto. Podsjetimo, u isto vrijeme kvadrati su u prosjeku porasli za 130 posto. 

Zašto su kvadrati sve skuplji?

Agent za nekretnine i dopredsjednik Udruženja poslovanja nekretninama pri HGK Boro Vujović smatra da su cijene od 2015. narasle i više od navedenog postotka jer su bile u slobodnom padu od 2009. i svjetske ekonomske krize sve do 2016. kad su banke očistile svoje portfelje koje su imali NPL-ovi, odnosno od nekretnina za koje su imale loše plasmane.

Kolokvijalno, NPL-ovi su nenaplativi krediti ili projekti koje su financirali, a nisu se uspjeli prodati. Bilo je, primjerica, kuća gdje su ljudi dignuli kredite u švicarcima, pa zbog krize nisu mogli plaćati rate te su postali lošiji plasmani, a banke su se “rješavale” takvih nekretnina. 

Cijene su rasle zbog nekoliko stvari. 

Pravi uzlet tržišta je, kaže, započeo 2017. godine, potaknut subvencioniranim stambenim kreditima APN-a (kroz koji je od tada podijeljeno 32.156 kredita), padom kamatnih stopa, oporavkom gospodarstva i rastom turističke atraktivnosti Hrvatske, koju danas posjeti oko sedam milijuna turista više nego prije deset godina. 

Nakon pandemije koronavirusa dodatni pritisak stvorili su inflacija, stranci koji su 2024. kupili više od trećine prodanih nekretnina u Hrvatskoj (njih 11.638), rast cijena građevinskog materijala i manjak radne snage, dok je 2022. godina obilježena očekivanjima povezanima s ulaskom u eurozonu i Schengen.

Od COVID-a je prisutna inflacija kao jedan od glavnih generatora rasta cijena. “Treba imati na umu da smo jedno vrijeme imali najnižu kamatnu stopu na stambene kredite u cijeloj EU, što je imalo utjecaj na tržište. Tu je i učinak potresa koji je onesposobio određeni broj nekretnina u Zagrebu i kreirao potražnju”, ističe Vujović, koji ipak kao glavni uzrok poskupljenja vidi nerazmjer ponude i potražnje. 

Iako je dojam da se konstantno nešto gradi i da niču nove zgrade, sve je to manje od potrebna tržišta. Agent za nekretnine pojašnjava da godišnje dobijemo otprilike 15.000 novih stambenih nekretnina, što nije dovoljno. “Investitori rade da bi ostvarili profit i prodali po maksimalnim cijenama. Potrebno je pomoći mladim ljudima da dođu do krova nad glavom, a to je nemoguće bez pomoći državnih i lokalnih mjera”, apelira Vujović. 

Neodrživa situacija i pad prodaje

Jedan od veterana našeg tržišta nekretnina i predsjednik Udruženja poslovanja nekretninama pri HGK Dubravko Ranilović, direktor Agencije Kastel nekretnine, upozorava da se stanje na tržištu ne može sagledavati kroz jedan pokazatelj, poput prosječne plaće, već kroz odnos rasta cijena, plaća i inflacije. Ističe da su nekretnine posljednjih godina postale dominantno investicijski proizvod, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi, jer ih ljudi tijekom visoke inflacije vide kao siguran način očuvanja vrijednosti. Posljedica toga je, kaže, činjenica da se stanovi sve češće kupuju kao ulaganje, a ne za stanovanje, što dodatno smanjuje dostupnost stanova na tržištu.

Ranilović naglašava paradoks hrvatskog stambenog fonda gdje na tržištu imamo oko 600 tisuća praznih stanova, što je svojedobno potvrdio i ministar graditeljstva Branko Bačić, dok istodobno mlade obitelji teško dolaze do krova nad glavom. Dio problema vidi u dugogodišnjem izostanku planske stanogradnje i zapuštanju postojećeg stambenog fonda, ali i u snažnom razvoju turističkog najma, koji je godinama bio slabo oporezovan i iz dugoročnog najma izvukao velik broj stanova, osobito u Zagrebu i na obali, ali je i promijenio socijalnu strukturu stanovništva  kao i izgled mnogim našim priobalnim mjestima.

“Mi smo sustavno gradili i planirali zadnji put 80-ih godina kada su napravljena organizirana naselja poput Jaruna, Vrbana, Ravnica i Savice u Zagrebu, ali i u drugim većim gradovima Hrvatske kada se je veći dio gradova urbanizirao na kvalitetan način. No, nismo imali takav planski razvoj od tih vremena, a onda je došao rat i sve je bio samo neplanski. Zatim se pojavio takozvani točkasti urbanizam i nismo sustavno pristupili stanovanju. Istovremeno je fond postojećih stanova zanemaren, a nismo ga nadoknadili kvalitetnim projektima u stanogradnji”, kaže Ranilović.

U kakvom je stanju bio stambeni fond najbolje su razotkrili nedavni potresi, ističe stručnjak. Zato danas imamo puno praznih nekretnina, neke su u uporabnom stanju a neke nisu, a po njegovu mišljenju, vlasnici nisu dovoljno motivirani da ih prodaju. 

“Cijena je rasla zbog potražnje za kvalitetnim, pristojnim stanovanjem i tu nastaje nestašica stanova, ali i potražnje i inflacije. Cijene sada predstavljaju problem i jedan su od razloga zašto nam već treću godinu zaredom pada promet nekretnina. To se vidi u Zagrebu, a pogotovo u priobalnim županijama jer je manji interes, prije svega onih kupaca iz država koje su u nekakvom obliku recesije poput Njemačke i Austrije, ali i domaćih kupaca kojima je to jednostavno previše. Cijene nekim nekretninama su došle do razina da ih se ne isplati kupovati, bez obzira na postojanje inflacije koja obezvrjeđuje novac”, dodaje stručnjak. 

Veliki broj stanova koji se oglašavaju ostaje neprodan. Osim cijena, na to utječu i drugi faktori, poput situacije u svijetu i globalne neizvjesnosti kada ljudi manje ulažu u nekretnine i manje se upuštaju financijske pothvate. 

Probleme na tržištu prepoznala je država te im pokušava doskočiti Nacionalnim planom priuštivog stanovanja, koji Ranilović pozdravlja, jer se napokon u Hrvatskoj pokušava sustavno pristupiti problemu stanovanja. Da bi vidjeli rezultate svih novih i izmijenjenih propisa proizašlih iz stambene politike, treba ipak proći neko određeno vrijeme. “Smatram da se neke stvari mogu i poboljšati kako bi se vlasnike nekretnina kvalitetnije motiviralo da stave svoje stambene nekretnine ne tržište. Nisam siguran da je dobra odluka da se određivanje visina poreza prepustilo lokalnoj upravi. Isto tako mislim da bi osnovica za porez na nekretnine ipak trebala biti njena vrijednost i da bi porez trebao uzeti u obzir osim vrijednosti nekretnine i neke druge parametre kako bi bio što pravedniji i usmjeren zaista na višak, kako bi se povećala ponuda na tržištu aktiviranjem praznih stanova. To bi u konačnici utjecalo i na stabilizaciju cijena, kako prodajnih tako i cijena najma“, pojašnjava Ranilović. 

Što može država?

Slično misli i profesor Ekonomskog fakulteta Josip Tica koji ističe da rast cijena stanova nije posljedica “pohlepe”, nego klasičnog nerazmjera ponude i potražnje: kupovna moć onih koji kupuju stanove – investitora, poduzetnika i građana uključenih u turizam – rasla je brže od količine stambenog prostora koji se gradi. Budući da prihodi tih skupina nemaju izravnu vezu s prosječnim plaćama, ni cijene stanova više ne prate kretanje plaća.

“U Hrvatskoj je jednostavno potražnja za stanovima očigledno znatno veća od onoga što naša građevinska industrija isporučuje. Interes je veći, jer su plaće znatno veće, kamatne stope na povijesno niskim razinama, a prihodi od turizma, kao i profiti poduzetnika na rekordnim razinama. Sve to generira ogromnu potražnju za stanovima za turizam, za praznim stanovima i u konačnici za stanovanje”, napominje ekonomist. 

I on smatra da pad prodaje može biti znak za neodrživost rasta cijena. To pokazuje, kaže, da čak ni investitori i poduzetnici više ne prate korak s rastom cijena stanova.

U prvoj polovici 2025. godine Porezna uprava evidentirala je 57.095 kupoprodaja nekretnina ili oko 15 posto manje nego u istom razdoblju lani, objasnili su iz Hrvatske gospodarske komore – ali cijene su i dalje rasle. Prosječna cijena kvadrata prodanog novog stana u Hrvatskoj u prvoj polovici 2025. iznosila je 2.754  eura, što predstavlja rast od 15,9 posto na godišnjoj razini. I dalje se najviše traže manji i stanovi srednje kvadrature u Zagrebu te u većim urbanim i obalnim središtima, dok je interes za luksuznije i precijenjene nekretnine osjetno slabiji.

Nužne promjene

Tica upozorava da su državne mjere poput subvencioniranih stambenih kredita imale smisla u razdobljima kada je na tržištu bilo viška stanova, primjerice nakon financijske krize, ali su u uvjetima ograničene ponude samo dodatno poticale rast cijena.

O negativnim posljedicama sudbenvioniranih kredita govori i Vujović: “Mjere su imale ograničeno vrijeme trajanja i kreirale su veliku potražnju u kratkom vremenu, što je dovodilo do rasta cijena”. Država, zaključuje, snosi dio odgovornosti, što je i sama priznala, no tržište nekretnina i dalje ostaje pod snažnim utjecajem ekonomskih kretanja, inflacije i odnosa ponude i potražnje.

Kakva nas onda budućnost čeka? Sudeći prema stavovima naših sugovornika, cijene su dosegnule razine koje većini građana nisu priuštive, promet pada, a tržište se sporo prilagođava novim okolnostima. “Kada govorimo o cijenama, očekujemo i trebamo promjene, i to u relativno kratkom razdoblju”, apeliraju iz Komore, no podsjećaju da te promjene dolaze sporo. Već dvije godine prodaja pada, ali još nema značajnijeg pada cijena što govori o tromosti tržišta. Smatraju da bi se veći pomak osjetio kada bi vlasnici starijih nekretnina bili realniji u cijenama.

Ipak, to je teško očekivati jer većina vlasnika zapravo i ne moraju prodati svoju nekretninu. “Zato je za očekivati da će takvi prodavatelji i dalje tražiti znatno više cijene od onih koje tržište može prihvatiti. Do promjene će doći, ali sporijim tempom”, poručuju u HGK. 

Ekonomist Tica s druge strane predviđa da ćemo za 10 godina imati izgrađen sustav najma stanova za mlade koji će biti dostupan ljudima “koji žive od rada i na taj način iz zaštiti od dužničkog ropstva i lihvarskih kredita”. “Isto tako se nadam da ćemo imati dovoljno mudrosti da kroz pametnije,  progresivno oporezivanje neproduktivnih investicija motiviramo što veći broj građana da racionalno ulažu svoju ušteđevinu i na taj način povećati i blagostanje građana, a i dostupnost stanovanja”, zaključuje ekonomski stručnjak. 

Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora. 

Objava Cijene kvadrata eksplodirale u 10 godina: Za isti iznos bi 2015. kupili 115 kvadrata, a sad jedva 50 pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.

Iskočilo je jednostavno kao oglas na internetu, ništa nije izgledalo sumnjivo, nije imao vremena previše razmišljati jer morao je naći rješenje. Otac troje malodobne djece trebao je novac za životne troškove i račune za vježbe koje je trebalo dijete sa zdravstvenim problemom i kliknuo je. Pristao je na brzi kredit preko interneta, u oko mu je zapelo da postoji i mogućnost odgode plaćanja od 30 dana. 

Potpisao je, kasnije će se uspostaviti, pakleni odnos zbog kojeg nije mogao spavati i koji se pretvorio u noćnu moru. 

Identitet ovog oca poznat je redakciji, ali ćemo ga zbog zaštite nazvati Petar, i on nam je ispričao detalje brze pozajmice koja se pretvorila u noćnu moru i koje se u posljednje vrijeme nude po bespućima interneta i preko društvenih mreža.

On je svoju brzu pozajmicu digao prije pola godine.

Za net.hr ispričao je kako je to izgledalo: “Troje je djece, jedno dijete treba vježbe, moram naći novac. Bio sam tada na bolovanju, primanja su mi pala, i ovo je bilo jedino rješenje. Uvjeti kreditiranja bili su strašni – za 3000 eura kredita, morate vratiti 5000 eura. Ali pristao sam”. 

Brzi krediti, visoka cijena

Kaže – sve je lijepo pisalo, kako se vraća, koliko se vraća i ponavlja da je vidio i da ima odgoda plaćanja na koju je računao. “Rekao sam si – OK, vratit ću se s bolovanja, opet početi raditi, nekako ću pokrpati i vratiti dug. Prva rata kredita bila mi ja 1000 eura”, nastavlja priču. 

Kaže, nazvao je i zatražio je odgodu plaćanja rate na 30 dana, tada je shvatio u kakvu je priču ušao. 

“Rekli su da su uspješno zaprimili moj zahtjev za odgodom plaćanja i da to košta 800 eura! Dakle – rata je bila 1000 eura, a odgoda te rate morala se platiti 800 eura ili 80 posto iznosa rate!”, govori nam. 

Polako se uvlačio u spiralu koja je postala gotovo šablona za ovakve kredite. Došao je do zida, uzeo je novu pozajmicu kako bi pokrio prvu. “Misliš da će se nešto promijeniti, da će biti bolje, jednostavno si prisiljen uzeti novu pozajmicu. I tako su se zaredale tri pozajmnice, sveukupno sam podigao oko 4500 eura, na kraju sam bio dužan 10.000 eura”, govori nam. 

Odgoda jednako skupa kao i rata

Tim potezom zapečatio je svoju sudbinu, rate kredita na takav dug nije mogao plaćati, kaže da je čak platio dvije odgode kredita, ali bio je to potez očajnika. Kaže, na kraju je platio 2000 eura koje nigdje nije vidio evidentirano. 

Sjela je ovrha, blokada, dobio je zaštićeni račun na koji je sjedalo oko 900 eura od 2500 eura. 

Krenuli su i pozivi tvrtke koja je dala pozajmicu, bila su to upozorenja da će podignuti tužbu, prijetili su odvjetnicima. 

“Čak se i neki odvjetnik javio. Otkad je sjela blokada, svaki dan sam primao 10-12 poziva, različiti su to bili brojevi, zovu i različiti ljudi. To je, vjerujete, hrpa ljudi koji zovu, to je hobotnica ljudi”, govori nam. 

O ovoj temi poplave brzih kredita koji se pojavljuju na internetu i koje praktički nitko ne kontrolira, u podcastu na net.hr-u govorila je Sabine Gradištanac Škrgatić koja vodi tvrtku koja se bavi raspetljavanju slučajeva blokiranih. 

Upozorila je da takvi krediti nekontrolirano niču na sve strane, da sve više ljudi upada u njihovu priču, a da se često to dogodi kad se ljudi hvataju zadnje slamke spasa prije nego padnu u blokadu. Naša sugovornica kroz problem blokiranih otvorila je ovu temu za koju kaže da se o njoj ne priča, barem ne u javnosti, ali ona uvjerava da se doslovno dešava eksplozija.

Poplava brzih kredita

“Događa se poplava brzih kredita, ali to nisu bankarski krediti, to su takozvani oni payday loneri”, pojašnjava. S nekoliko klikova ljudi uzimaju pozajmnice koje sjedaju brzo na račun, ali rok povrata je kratak, cijena tog novca je enormna. 

Naša sugovornica kaže da se radi o kreditima koji se oglašavaju na internetu, nude se brzi gotovinski krediti, sa svega nekoliko klikova dobivaju, a kamata je često ogromna. Kaže, ponekad netko želi jednokratno premostiti dug od 600 eura, posebne za takvim kreditom, obveže se da će u roku od mjesec dana vratiti 1400 eura, a onda idući mjesec podigne još jedan veći kredit da vrati prvi. Spirala se zatvara, ljudi ulaze u rašlje duga. 

Novac na računu za 24 sata

“U posljednje vrijeme radi se o poplavi tih kredita, to su takozvani payday loneri, novac je na računu u roku od 24 sata, iz udobnosti svog doma ljudi se zadužuju – klik-klik i novac stiže”, prepričava. U svojoj praksi rijetko je vidjela one koji su pozajmicu i vratili, ali je dobivala klijente u potpunom očaju koji su se tako zadužili i za 20.000 eura. Zaista, ljudi moraju biti iznimno disciplinirani i moraju imati ozbiljan plan da bi vratili taj dug. A onda kreće pritisak”, kaže.

I ona potvrđuje da njezini klijenti navode da su to uzastopna zvanja tijekom dana, s više različitih brojeva, nerijetko se zovu i članovi obitelji, prijatelji, stižu i pozivi na posao. Sve je, kaže naša sugovornica, izvan kontrole.

Tvrtke iz Španjolske?

Pitali smo tko stoji iza tih kredita. Kaže, to su tvrtke, nekoliko njih ima sjedište u Hrvatskoj, druge su registrirane u Španjolskoj. 

“Ja pretpostavljam da i iza njih stoji hrvatsko vlasništvo jer ne vjerujem da se baš netko iz Španjolske sjetio da će baš u Hrvatsku doći. Za njih je niska razina rizika, a iznimno su visoki povrati u uloženo. Kamate na te pozajmnice su visoke”, govori. 

Ovi slučajevi nekako baš jako podsjećaju na problem koji je postojao ranije s agencijama za prisilnu naplatu dugova. Do prije nekoliko godina javnost je bila bombardirana pričama da banke čiste svoje portfelje tako što loše kredite prodaju tim agencijama koje onda s “punim” arsenalom idu na klijente, uzastopnim zvanjima, SMS-ovima i sličnim metodama su pokušavali naplatiti bilo što. 

No to se do danas riješilo. Sabine pojašnjava kako: “To se područje dobro reguliralo, sve su se agencije morale licencirati kod Hrvatske narodne banke. Jako puno njih je platilo iznimno visoke kazne – govorim o milijunskim iznosima u kunama i to Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Prema mom iskustvu rad tih agencija sada je visoko reguliran”. 

Ipak, smatra da se to dogodilo prekasno, gorak okus mnogim blokiranima je i dalje ostao. Sada takve agencije i tvrtke smiju samo jednom mjesečno nazvati dužnika ili jednim SMS-om podsjetiti na dug i pozvati da ga podmire.

Vračajući se na problem poplave brzih online kredita, kaže da se takvi oglasi nalaze posvuda, po portalima, na društvenim mrežama, da iskaču na sve strane.

‘Jamac nije potreban’ 

U jednom od tih oglasa, stoji: “Novac možemo pozajmiti vrlo diskretno bez da ikog moramo uvjeravati i kasnije se osjećati dužnima. Jamac nije potreban, već je potrebno da smo punoljetni, imamo redovita primanja te vlastiti tekući račun koji nije blokiran niti zaštićen. Novac možemo pozajmiti brzo: od ideje do realizacije može proći samo 24 sata, tj. novac na našem računu može biti doslovno 15 minuta nakon odobrenja.”

Krediti preko mobitela

Navodi se i da se zahtjev može predati on-line od 0-24 svaki dan i to sa svog mobitela.

Tko su ti ljudi koji zovu?

“Te su stvari iznimno neugodne. Smatram da se nitko od nas ne može isključiti ako ti telefon svako malo zvoni. Pa znaš već tko zove pa se ne javljaš na nepoznate brojeve. Čim imaš pet propuštenih poziva s nepoznatog broja,to je i psihološki pritisak. I ja se pitam kako onda ta osoba može raditi normalno na radnom mjestu. Možda je netko medicinska sestra koja radi u jedinici intenzivne skrbi i ti pogledaš svoj telefon, pet ljudi te zvalo… Oni očekuju svoj novac. Mislim da takav čovjek ne može raditi staloženo, prisutno, da ne možeš zaista biti na svom poslu 100% uz takav pritisak”, ističe naša sugovornica.

Petar s početka teksta, otac troje djece, bio je klijent Sabine Gradištanac Škrgatić, uspio se riješiti blokade nakon svega nekoliko tjedana. Ona navodi da oko 60 posto njezinih klijenata imaju u svojoj povijesti blokada i priču s brzom pozajmicom s interneta. Navodi, riječ je o stotinama klijenata. 

U RTL Detektoru provjerili smo s nadležnim institucijama stoji li tvrdnja Sabine Gradištanac Škrgatić da na tržištu cvjeta trižište brzih kredita koje ne kontroliraju nikakva državna tijela i da sve više građana poseže za njima. Zatražili smo i komentar na njezin stav da se poplava takvih kredita događa u posljednje vrijeme zbog zaoštravanja uvjeta kreditiranja u poslovnim bankama koje je nametnula Hrvatska narodna banka (HNB) kako bi usporio sverastuće zaduživanja građana. 

Brojni upiti građana HNB-u

Iz HNB-a su nam odgovorili da su upoznati s ovakvim i sličnim ponudama kredita i to najčešće kroz brojne upite građana koje zaprimaju. “Građane u pravilu zanima radi li se o reguliranim subjektima (kao što su primjerice banke, stambene štedionice, kreditne unije, leasing kompanije i sl.) i jesu li konkretni subjekti pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Pri tome moramo istaknuti da, za razliku od prijašnjih godina kada su takvi upiti isključivo bili upućivani tek nakon što bi ponudu prihvatili i kada bi nastupili određeni problemi, u posljednje vrijeme sve više upita zaprimamo u fazi razmatranja ponude odnosno prije ugovaranja”, odgovorili su iz HNB-a.

Naveli su i koji je njihov stav: 

“S obzirom na to da se konkretni upiti u pravilu odnose na neregulirane subjekte koji pozajmice, odnosno zajmove, nude najčešće putem društvenih mreža, u očitovanjima na takve upite Hrvatska narodna banka, između ostalog, redovito ističe da neregulirane subjekte ne obvezuju zakoni i podzakonski akti koji se primjenjuju na regulirane subjekte u Republici Hrvatskoj (npr. Zakon o zaštiti potrošača – osobito odredbe članaka 87. – 102., Zakon o kreditnim institucijama, Zakon o potrošačkom kreditiranju, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju, Zakon o kreditnim unijama i dr.). Prema našim saznanjima, često se radi o stranim, odnosno inozemnim subjektima koji nude ugovaranje pozajmica s primjenom stranog prava i nadležnosti stranog suda u slučaju spora”.

Ovime potvrđuju navode Sabine Gradištanac Škrgatić koja je u podcastu Net.hr-a iznijela da iza ponude takvih kredita obično stoje strane tvrtke, po njezinom iskustvu sa sjedištem u Španjolskoj i da je takvih 15-ak, dok je domaćih tvrtki koje nude kredite svega nekoliko. Podsjećamo, ona sumnja da i iza stranih tvrtki stoji hrvatsko vlasništvo.

S obzirom na to da se ovi krediti nude potpuno izvan sustava, ne kontrolira ih ni HNB, niti Ministarstvo financija, pitali smo treba li možda i ovo tržište regulirati i kako. 

‘Nisu dobili odobrenja u EU’

Iz HNB-a su odgovorili: “Smatramo da iz važeće regulative u RH jasno proizlazi koji subjekti i pod kojim uvjetima smiju odobravati potrošačke kredite na teritoriju u RH i to bilo da se radi o subjektima koji imaju odobrenje dobiveno od nadležnih tijela u RH ili se radi o subjektima koji su dobili odobrenje od nadležnih tijela u državama članicama EU. Takvi regulirani subjekti objavljeni su na internetskim stranicama nadležnih tijela u RH (Ministarstva financija, HANFA i HNB-a) i za potrošače – korisnike usluga reguliranih subjekata, nadležna tijela u RH mogu osigurati višu razinu zaštite njihovih prava. U svim ostalim slučajevima radi se o nereguliranim subjektima kod kojih se stoga ne može osigurati isti nivo zaštite potrošača. Iz tog razloga, mišljenja smo da se u tom pogledu puno više može postići kroz različite oblike financijske edukacije građana u cilju unaprjeđenja njihove financijske pismenosti. Na taj način može se posljedično doprinijeti boljem razumijevanju razlike između reguliranih i nereguliranih subjekata kao i kvalitetnijem donošenju informiranih financijskih odluka. “

Pojednostavljeno – jedino rješenja za ovaj problem po njima je educirati potrošače, upozoravati ih da su krediti koji se nude preko interneta potpuno izvan kontrole i da nema zakona koji bi zaštitio pojedinca u slučaju bilo kakvog incidenta. 

Ističu da su upozorenje o ovim kreditima, potaknuti upitima brojnih  građana, izdali još 2021. godine na svojim stranicama pod nazivom “Oprezno s kreditnim ponudama putem društvenih mreža”. 

Upozorenje HNB-a građanima

“Ukazali smo našim građanima na financijske rizike, rizike prijevare te druge rizike koji mogu nastati prilikom uspostavljanja poslovnih odnosa sa subjektima koji nude kredite, zajmove, pozajmice i sl., a koji nisu regulirani subjekti odnosno subjekti nadzora Hrvatske narodne banke te su građani upućeni na što obratiti pažnju prilikom ugovaranja i koje informacije trebaju dobiti prije zaključivanja ugovora o kreditu”, naveli su.

Spomenuto upozorenje se zbog svoje aktualnosti i dalje nalazi na internetskoj stranici Hrvatske narodne banke i može se pronaći OVDJE.

Ipak, iz HNB-a se ne slažu sa stavom naše sugovornice iz podcasta “Ideje na stolu” da je postrožavanje uvjeta kreditiranja u bankama poguralo građane prema sivom tržištu te da sve više njih zato poseže za spornim kreditima putem interneta. 

Naveli su: “Recentno propisivanje strožih uvjeta kreditiranja potrošača usmjereno je i na prevenciju prezaduženosti naših građana pa se iz tog razloga ne bi mogli složiti s navedenim mišljenjem jer je neregulirano tržište bilo aktivno i prije primjene ovih strožih uvjeta. S tim u vezi i uz puno razumijevanje za financijske poteškoće s kojima se suočavaju naši građani, moramo istaknuti da je iskustvo pokazalo kako je najbolji pristup pokušati problem riješiti u suradnji s reguliranim subjektom (primjerice bankom) pri čemu osobito skrećemo pažnju na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i na odredbe Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju, a kojima su regulirane mjere za olakšavanje otplate (članci 16.a, 16.b, 16.c, 16.d i 16.e Zakona o potrošačkom kreditiranju te članci 28., 28.a, 28.b, 28.c, 28.d i 28.e Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju). “

Jesu li ti krediti uopće legalni?

S obzirom na to da se ti krediti nude online, a nisu pod nadzorom HNB-a, Ministarstva financija ili nekog drugog državnog tijela, pitali smo i jesu li ti krediti uopće legalni. 

Iz HNB-a odgovaraju da, iako nisu pod nadzorom, nisu nelegalni. 

“Neregulirano ne znači nužno nezakonito jer pozajmice ili zajmove mogu odobravati fizičke i pravne osobe koje nisu subjekti koje nadziru nadležna tijela u RH ili u inozemstvu. Međutim, radi li se o lažnom oglašavanju ili prijevarnim radnjama, odnosno postupanju vezano uz ponude i ugovaranja pozajmica i zajmova, može se jedino utvrđivati u svakom pojedinom slučaju. Stoga je i do sada HNB upozoravao i dalje skreće pažnju našim građanima na što trebaju obratiti pažnju kada se razmatraju takve i slične ponude i tom prilikom se redovito ističe razlika između onih subjekata koji su pod nadzorom nadležnih tijela u RH i u inozemstvu u odnosu na ostale”, upozorili su iz HNB-a.

Pitali smo o svemu i Hrvatsku udrugu banaka koja navodu da građanima uvijek preporučuj da se kvalitetno informiraju: “Također da budu svjesni svojih prava te regulacije koja se primjenjuje na financijske usluge koje koriste.”

MUP: Slični oglasi ponekad imaju pozadinu prijevare

Pitali smo i MUP jesu li imali prijave građana koji su podigli ovakve kredite i osjetili da su možda prevareni. Odgovorili su da oni nemaju ovlasti vezane za sadržaj u digitalnim medijima, ali da ovakvi i slični oglasi ponekad imaju pozadinu prijevare. 

Iz MUP-a su istaknuli: “Ministarstvo unutarnjih poslova nema regulatorne ovlasti u odnosu na sadržaje u digitalnim medijima, a takvi ili slični oglasi uglavnom predstavljaju pripremnu radnju za izvršenje različitih kaznenih djela, a uglavnom se radi o kaznenim djelima prijevara. Prema statističkim podacima, u osam mjeseci 2025. godine evidentirana su 1994 kaznena djela prijevare (sve vrste prijevara), a u istom razdoblju 2024. godine evidentirano je njih 1696. “

Nastavili su da prijevare uključuju namjerno obmanjivanje, varanje ili manipulaciju drugih ljudi kako bi se stekla neka vrsta koristi, obično materijalne ili financijske prirode (kod osoba starije životne dobi to je najčešće novac). “To može uključivati lažno predstavljanje, skrivanje informacija ili izvršavanje nečega što je suprotno očekivanjima ili prethodnom dogovoru”, istaknuli su.

Naveli su kako su na svojim stranicama objavili detalje najčešćih vrsta prijevara, među njima su i krađe identiteta, CEO/direktorska prijevara, prijevara s računima, potom krivotvorene mrežne stranice banaka, romantične prijevare, investicijske prijevare i prijevare uz online kupnje, krađa osobnih podataka. 

Detalje navedenih prijevara i kako one izgledaju možete pogledati OVDJE.

MUP također poziva sve građane da prijave svaki oblik prijevare u najbližu policijsku postaju.

“Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora.”

Objava Klik-klik i novac je tu, ali cijena je strašna! Stručnjakinja otkrila pakao u koji mnogi Hrvati upadaju pojavila se prvi puta na #EuropeForUs.